Sećanje na majaluk
Воденички камен млео је разне житарице (Фото лична архива)
Proslavili smo Praznik rada, 1. maj. To me je podsetilo na obeležavanje ovog praznika u dalekoj prošlosti, u doba mog detinjstva. Tada sam išao u osnovnu školu.
Mi deca uoči Prvog maja, predveče, okupljali smo se u Poljicu, na placu naše Jovića vodenice, na reci Tamnavi, i na poseban, neuobičajen način obeležavali dolazak ovog praznika.
Skoro uvek bio je lep, sunčan i topao dan, pa je i to uticalo da se okupe skoro sva deca iz Jovića Male. Bilo nas je puno. A vodenica na Tamnavi bila je neposredno ispod naše kuće, oko 200 metra daleko.
Evo kako se odvijala proslava. Kraj reke Tamnave raslo je razno drveće, posebno vrbovina. Meko, vitko, lagano i zgodno za odsecanje. Ono je tada bilo u naponu rasta, puno lišća. Te vrbove grančice bogate lišćem imale su najvažniju ulogu u obavljanju proslave. Kvasili smo ih u vodi koja se slivala kroz vodotok, nepresušivi slivnik vode koja je svojom snagom pokretala vodenična kola, a time i vodenično kamenje koje je mlelo pšenicu, kukuruz, ovas, raž i druge žitarice.
Istovremeno i neprekidno voda koja je tekla s visine i slivala se na vodenična kola, odbijala se od kašika kola i stvarala ogroman oblak sitne vodice. Ta sitna vodica imala je glavnu ulogu u našoj igri obeležavanja praznika i zbog nje se to zvalo majaluk. Naime, mi smo prilazili tom oblaku kapljica vode i kvasili vrbove grančice, koje su upijale vodicu.
Muškarčići, uglavnom, i poneka odrasla devojčica, jurili su svu došavšu decu i mahali mokrim grančicama po njima. Ona su trčala preko travnatog i ravnog Poljica, vodeničnog placa, a mi trčali za njima i sustizali ih. Grančicama smo mahali kako bismo ih pokvasili. Svi smo se radovali. I mi muškarčići i deca koja su trčala da bi izbegla kvašenje, najčešće glave, odnosno kose.
Rekoh već da je bio lep i sunčan dan. Pred veče još toplo. Sunčevi zraci osvetljavali su ceo prostor poljica i vodenice. Obasjavali su i oblake sitnih kapljica, stvarajući neobičnu i privlačnu sliku, koja se može porediti samo sa šarenilom duginih boja posle kiše, kada se uvek pojavi sunce. To se neprekidno zbivalo. Milina je bila gledati i uživati u bojama koje su se neprekidno stvarale u oblacima sitne vode.
Trčanje i vijanje dece i šarenilo boja trajali su dok sunce ne zađe za vidikovu liniju. Tada bi i ova igra dece prestajala i mi bismo zadovoljni i srećni odlazili svojim kućama, ozareni događajem u kojem smo učestvovali.
Danas se sećam svega toga. Te radosti i mladalačkog zanosa nas dece, seljačkog izdanka. A prošlo je više od 80 godina od poslednjeg majaluka u kojem sam učestvovao.
Ljubomir Iv. Jović,
Progar