Proti okupator zabranio da pominje ime kralja Petra

Branko Pejović

11. 05. 2024. 15:02

(Фото из књиге „Крст и перо”)

Nikome na tlu Srbije nije bilo lako kad je austrougarski okupator nakon 1915. ovde zaveo strahovladu. Te okupacione nevolje, kao što biva, najteže su pogađale srpske žene i nejač, sirotinju i neuke. Ali ni retki učeni Srbi, koji su s narodom ostali u okupiranoj otadžbini, nisu pošteđeni zabrana i nametanja.

Jedan od njih, sveštenik iz Seče Reke kod Kosjerića Novak Milošević (1843–1930), protojerej stavrofor, poslanik i hroničar, uvažen je bio u svom kraju. Zapopio se mlad u sečorečkoj crkvi, još pre srpsko-turskih ratova 1876–1878, u kojima je kao vojni sveštenik učestvovao, pa je već u poznim godinama bio kad su buknuli najpre balkanski, a onda i Veliki rat.

O sudbini prote Novaka, kao i niza drugih kosjerićkih sveštenika i učitelja tog doba piše knjiga „Krst i pero” plodnog autora Milijana Despotovića, iza koga je pola veka značajnog književnog stvaranja.

„Kako crkva u Ražani (blizu Seče Reke) nije imala stalnog sveštenika u toku balkanskih i Prvog svetskog rata, u njoj su crkvene poslove obavljali sveštenici iz okolnih crkava. Tako je tokom 1912, 1916. i 1917. povremeno u Ražani bogoslužio i pop Novak Milošević. Ipak, većinu vremena austrougarske okupacije (1915–1918) ovaj prota je proveo u svojoj parohiji u Sečoj Reci, pod prismotrom okupacionih vlasti. One su mu, čak i zvanično, skretale pažnju na to da prilikom službe božje ne sme pominjati ime kralja Petra Prvog Karađorđevića.

Prota Novak Milošević je dočekao oslobođenje i stvaranje nove države. Svešteničku dužnost je obavljao do smrti 1930. godine. Počiva u Sečoj Reci. Za zasluge koje je imao odlikovan je crkvenim i državnim priznanjima: protskim činom, naprsnim krstom, Takovskim krstom i Ordenom Svetog Save trećeg stepena. Novak je imao sina Bogoljuba koji je bio sveštenik u sečorečkoj crkvi, potom valjevski okružni protojerej, a penzionisan kao sveštenik u Crkvi Svetog Save na Vračaru”, navodi se u knjizi „Krst i pero”.

Sadržajan je životopis prote Novaka Miloševića, koji je bogosloviju završio davne 1865. u Beogradu. Prvo je postavljen za učitelja u bajinobaštanskoj Rogačici, gde se oženio Ružicom Đurić. Potom se zapopio u sečorečkoj Crkvi Svetog Đorđa i tu dobio službu u kojoj će ostati 64 godine.

„U Sečoj Reci je vodio akciju gradnje škole koja je završena 1886. godine, a 1900. započeo akciju oko gradnje crkve koju će završiti 1924. Pored duhovnog posla bavio se politikom, osnivač je Narodne radikalne stranke 1881. godine. Od 1875. do 1884. on je poslanik u Skupštini Srbije. Učestvujući kao vojni sveštenik u srpsko-turskim ratovima vodio je zapise o pripadnicima narodne vojske iz Seče Reke, beležeći i imena nastradalih. To je dragocen dokument danas kad dosta toga nije sačuvano, čak je zub vremena i kamene knjige (krajputaše) oštetio.”

Prota je beležio i važne činjenice iz istorije svoje parohije, posebno one koje su se odnosile na tragove ranijeg postojanja crkve u ovom kraju.

„Bio je neumorni zagovornik obrazovanja dece, može se kazati umolnik roditelja da ih u školu redovno šalju. ’Bez znanja nema trajanja, ni nas ni države’”, zapisao je u svom dnevniku, što je u ovo doba zabeleženo o Novaku Miloševiću u biografskom leksikonu „Krst i pero”.