Odlazak Svetomira Arsića Basare

Milica Dimitrijević

12. 05. 2024. 09:32

(Фото-документација САНУ)

Poslenji put čuli smo se tokom prve pandemijske godine, kada se rado odazvao da govori za naš list o prestoničkom spomeniku Stefanu Nemanji, a tokom februara i marta ove godine beogradska publika mogla je da vidi njegovu skulpturu na postavci u Narodnom muzeju Srbije, i to povodom 120 godina postojanja umetničkog društva „Lada”, čiji je bio član. Svetomira Arsića Basaru, vajara, profesora i akademika, koji nas je napustio u petak, u 96. godini, pamtićemo kao autora koji je ostavio veliki trag posredstvom svojih monumentalnih vajarskih dela inspirisanih nacionalnom istorijom i njenim junacima i kao prijatnog, otvorenog i direktnog sagovornika, jasnog u svojim stavovima.

Od rođenja 1928. u šarplaninskom seocetu Sevce, gde je i odrastao i o čemu je uvek sa posebnim emocijama govorio, pa do Beograda, gde se odigravao njegov akademijski život i gde je preminuo, prešao je dug i uspešan put. Završio je Akademiju za primenjene umetnosti Univerziteta u Beogradu, osnovne studije 1958, a najveći deo života proveo je na Kosmetu, posebno u Prištini, gde je bio predavač u učiteljskoj školi, ali i dekan Akademije umetnosti. Za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran 1994, a podaci govore da su uz pristupnu akademsku besedu „Na tragu porekla” bile izložene tri skulpture: Car Dušan i dva Oklopnika. Bio je i član Akademije nauka i umetnosti Kosova od 1983. do ukidanja 1992. i član ULUS-a, ULUK-a (Kosovo) i SLUJ-a. U okviru SANU bio je član nekoliko tela: Odbora za proučavanje Kosova i Metohije (od 1996), Odbora za rečnik pojmova iz oblasti likovne umetnosti (od 1997) i Upravnog odbora Fonda za naučna istraživanja SANU, kao predstavnik Odeljenja likovne i muzičke umetnosti (od 2005).

Dobitnik je brojnih priznanja, među njima Nagrade ULUS-a (1969), Nagrade grada Prištine (1971), Sedmojulske nagrade (1978), Nagrade SLUJ (1981), Nagrade AVNOJ-a (1986), Vukove nagrade (1998) i Ordena bratstva i jedinstva sa srebrnim vencem. Bio je osnivač Likovne kolonije u Dečanima, a inicirao je i osnivanje Kluba likovnih umetnika Kosova i Metohije. Prvi rad „Glava devojčice” izvajao je 1950. godine, a bio je i tvorac idejnog rešenja za spomenik despotu Stefanu Lazareviću, koji je postavljen između Bulevara despota Stefana, Palmotićeve, Carigradske, Drinčićeve i Gundulićevog venca. U SANU je prošlog proleća predstavio autobiografsku zbirku priča „Put za Dečane”. Pisao je studije o skulpturi, likovne kritike i pripovetke.

Njegov izraz prolazio je kroz nekoliko etapa, koje uključuju i ekspresivnost orijentisanu ka realizmu i asocijativnu apstrakciju, kada je bio u domenu čiste umetnosti, kako je to jednom i sam primetio. Drvo je bilo i ostalo prisutno obično u slobodnijim formama kojima se bavio tokom karijere:

„Drvo dobro poznajem jer sam i rođen u mestu gde se živelo od njegove obrade, ali nezaobilazno je reći da je reč i o materijalnom aspektu. Do drveta sam mogao lakše da dođem. Idealno bi bilo modelirati u glini, a liti u bronzi, jer drvo postavlja, ipak, određena ograničenja”, govorio je.

Ali jedan je događaj bio za njega po mnogo čemu presudan i profesionalno i privatno.

U intervjuu koji je dao „Politici” 2019, a povodom otvaranja njegove izložbe u Galeriji SANU i obeležavanja njegovog devedesetog rođendana, istakao je da bez zavičaja čovek ne živi pravi život i pričao je o NATO bombardovanju naše zemlje i tome prethodećim i potonjim događajima, koji su ga zauvek izmestili sa Kosova i Metohije i čemu je i posvetio tada izložene skulpture, urađene po kosovskometohijskim istorijskim motivima.

Umetnik ne može da ostane ni gluv ni nem pred takvim zbivanjima i mora da reaguje na svoj način, rekao nam je tada, i dodao:

„Moj život potpuno se promenio. Ostao sam bez zavičaja. Prognan sam sa svog ognjišta. To je nešto najgore što se, a da nije smrt, može desiti čoveku. Stvaram od tada pod tim utiskom, transformisao sam veliki deo mog likovnog izraza. Promenio sam i način rada i sredstva izražavanja. Kamen sam ranije obrađivao s vremena na vreme, ali su najčešće to bili drvo i metal, da bih u skorije vreme prešao najviše na metal. On je bio, po meni, najadekvatniji za izražavanje onih sadržaja koji su me najviše i pogodili, on dopušta veću mogućnost dramatizacije.”

A kakav je njegov doživljaj toga svega bilo moglo se tada zaključuti i po nazivu dela koje su bile pred publikom: „Sveti ratnici: Nikita”, „Miloš Obilić”, „(Ne)milosrdni anđeo 5”, „Raspeće Majke Srbije”, „Apokalipsa”, „Egzodus urbani”... Tom prosedeu ostao je posvećen do kraja života.

Selaković: Ostaće upamćen kao veliki stvaralac

Ministar kulture Nikola Selaković uputio je telegram saučešća povodom smrti Svetomira Arsića Basare, saopšteno je iz Ministarstva kulture, a prenosi Tanjug.

„Sa tugom sam primio vest o smrti našeg istaknutog vajara i pisca, akademika Svetomira Arsića Basare, divnog čoveka, rodoljuba, borca NOB-a, pisca, ali najpre umetnika čiji je jedinstveni talenat i predanost prema umetnosti ostavio impozantan trag na našoj umetničkoj sceni. Ostaće upamćen kao veliki stvaralac i inspiracija generacijama umetnika. Kao akademik, profesor, osnivač Likovne kolonije u Dečanima i inicijator osnivanja Kluba likovnih umetnika Kosova i Metohije iskazao je snagu autentičnog stvaraoca i njegov odlazak predstavlja nenadoknadiv gubitak za srpsku kulturu. U svoje lično ime i u ime Ministarstva kulture izražavam iskreno saučešće porodici, prijateljima i kolegama i svim njegovim poštovaocima”, navodi se u telegramu saučešća ministra Selakovića.