Makazama kroje budućnost
Девојчице откривају тајне фризерског заната (Фото Жељко Милосављевић)
Između svakodnevnih zahteva stalnih mušterija i nesvakidašnjih frizura za Nedelju mode, grupa od deset frizera spakovala je svoj pribor i uputila se u Sremsku Kamenicu u Dečje selo „Dr Milorad Pavlović”. Nije to bila uobičajena poseta, ni obično druženje štićenika i humanitaraca. Bio je to prvi korak u pripremi za samostalan život i sudar sa stvarnošću koja ih čeka čim napune 18 godina.
To je bio početak obuke kako bi sutra, kada napuste dom, mogli da se bave frizerskim zanatom i od toga žive. Upravo to je bila ideja beogradskog frizera Gorana Milića.
– I sam sam porastao bez roditelja i sa 14 godina sam krenuo na zanat. Pamtim kako je bilo teško boriti se sa predrasudama, spoticanjima... Još mi odzvanjaju reči starijeg kolege, kog i dan danas srećem, da nikada neću postati frizer. I ranije sam posećivao dečja sela i u Kraljevu i u Sremskoj Kamenici, ali sam ove godine odlučio da za tu decu učinim ono što iz ličnog iskustva znam da im je najpotrebnije – da ih naučimo nekoj veštini i tako pripremo da mogu sami o sebi da brinu. Kada sam izložio ideju kolegama, svi su bez reči pristali da deci iz dečjeg sela u Sremskoj Kamenici organizujemo frizerski kurs – priča Milić za „Politiku”.
Brige o tome da li će umeti da zainteresuju decu, priča naš sagovornik, nestale su vrlo brzo. Posle par minuta upoznavanja sa frizerskim poslom i alatom opustili su se i jedni i drugi, i učitelji i učenici. Rezultat je dogovor da se kurs održava tri puta mesečno, a za to vreme grupa frizera-entuzijasta okupljenih oko Gorana Milića sakuplja sredstva kako bi im u zgradi dečjeg sela otvorili salon u kojem će moći da vežbaju svakodnevno.
– A mi ćemo im i tada biti na raspolaganju i svaku nedoumicu ili savet ćemo moći da im damo uz pomoć video-poziva – dodaje naš sagovornik.
Kojim putem i kako kada postanu punoletni ili kada završe sa školovanjem? Ovo je verovatno jedna od najvećih briga svakog roditelja, ali možda još i veća staratelja kada ispraćaju svoje štićenike.
– Jer oni najčešće nemaju kome da odu, nemaju srodnike. Naša deca, posle osoba sa invaliditetom, pripadaju najugroženijoj grupi. Meta su napada jer su prepušteni sami sebi. A sistem socijalne zaštite nema razvijen program za one koji napuštaju domove za nezbrinutu decu. Uglavnom bivaju prepuštena entuzijazmu radnika iz domova i humanim ljudima koji im pomažu da se snađu. Grad Beograd je, recimo, namenio deci koja izlaze iz ustanova socijalne zaštite novac u visini jedne prosečne beogradske plate. To jeste velika svota, ali, gledajući iz prakse, mislimo da taj sistem nije dobar. Novac dođe i prođe, a daleko bolje bi bilo da se ta sredstva ulože u obuke, pa da se osposobe da zarađuju – priča za naš list Radenko Kondić, rukovodilac službe za smeštaj i zbrinjavanje dece i mladih u kameničkom dečjem selu.
Na vratima ovog doma trenutno je oko 20 dece, još četrdesetak je starije od 15 godina, što znači da je i sa njima rastanak veoma blizu. Pitanje šta će kad izađu izvan kapija doma, našeg sagovornika već sada muči. Sa onim gde će, nešto je lakše.
– Imamo program koji se zove „Kuća na pola puta”. Reč je o stanovima koje je obezbedila Autonomna pokrajina Vojvodina, ali i donatori. Recimo, Mira Puljizović je za boravak naše dece kupila tri stana u Novom Sadu, ali nije dala da se o njenom gestu javno priča za života. Tako da je bar pitanje boravka privremeno rešeno – dodaje Kondić.
Veliku podršku imaju i od Humanitarne fondacije „Dots”. Oni, kako nam objašnjava naš sagovornik, finansiraju stručne obuke – za svako dete prema njegovim afinitetima. Od baštovana, preko automehaničara do onih iz sektora IT-ja. Ipak, neophodna im je podrška zanatlija i privatnika kroz čije radionice i firme bi mogli da prođu obuku.
– Zaista, najpotrebnije za život im je da steknu znanje i veštine dok su u dečjem selu. Neće možda svi ni ostati pri onim zanimanjima za koja su se obučavali, ali bar će da imaju nešto u rukama. Neposredno pre našeg razgovora vratili smo se sa odbrane diplomskog rada našeg Vasilija Borojevića na DIF-u. To dete je kod nas od treće godine, dobio je od fondacije stipendiju i nastaviće i master studije. To su deca čije su početne pozicije u minusu, zbog toga je najvažnije da im obezbedimo da se obrazuju i rade – priča naš sagovornik, upravnik doma pod čijim krovom se nalazi 92 deteta koje niko ne čeka kada, po propisima, dođe vreme da napuste dečje selo.