Džon Lenon iz moje raje
Кад би’ био бијело дугме: Горан Бреговић (Фото Анђелко Васиљевић)
Pripadali smo istoj raji. Živeli smo jedan naspram drugog u tihoj sarajevskoj Ulici Miloša Obilića iznad Baščaršije. Goran je živeo u visokom parteru petospratnice, a pred kojom beše stablo jabuke.
Možda je na njegovu muzičku karijeru uticala starija gospođa Darinka Dara Kovačević, profesorka klavira, koja je živela u istoj zgradi. Njen sin zvao se Mišo. Bio on sudija na sarajevskom sudu. A u privatnom životu on je važio za okorelog neženju.
Goranov otac, Franjo, bio je oficir JNA. Zgodan, elegantan, visok čovek. Čini mi se da je bio kapetan po činu. Sećam se da se kući vraćao u vojnoj uniformi. Na nogama je imao crne ulaštene vojne čizme od fine kože, koje su mu dopirale skoro do kolena.
Njegova majka, Borka, čiji nadimak beše Cica, bi jako lepa plavuša, vitka, nežna, izrazito zgodna, elegantna žena. Brega je i likom i pojavom više ličio na nju, nego na svog oca Franju. Goranova majka imala je sestru Natašu, koja je radila u školskoj poliklinici, u Mis Irbinoj ulici. Nataša bi često izlazila sa Goranovom majkom i ljudi bi ih gledali. Ništa čudno. Samo za zgodnim ženama se ljudi okreću. Nikakvo sećanje ne ostade mi na Goranovog brata Predraga.
Prvu cigaretu u životu popušio sam sa Goranom. Nekako smo skuckali nešto para za kutiju „česterfilda”. A onda bi zaustavljali ljude po Ulici Miloša Obilića i pitali ih koju cigaretu puše. Kazali bi nam da puše „dravu”. Mi, mangupi, rekli bismo im da pušimo „česterfild”.
Goran nije imao dara za fudbal. Zato smo ga stavljali da brani na golu kad bismo na ulici igrali viktorije (na jedan gol). Pokazalo se, međutim, da je i na mestu golmana bio nesnalažljiv i da mu je lopta prolazila, što bi u našoj raji rekli, kroz rukave. Otada nije više bio ni na golu.
A ni ja nisam bio bogzna kakav u uličnom fudbalu. Moj otac, Žarko, koji bi nas, s vremena na vreme, motrio sa prozora, kad bi se najzad vratio kući, rekao bi mi da sam čisti tanjurdžija. A što će reći da čekam loptu od svojih drugova koji se muče, da je, eto, samo uguram u gol. Koji, lenivac! Rekli bismo kao onaj Prlinčević...
Kad imadoh petnaest godina, sa porodicom sam odselio na Grbavicu 2, u blizini Željinog stadiona. Ubrzo sam čuo za grupu Beštije” sa sarajevskih Kovača, u kojoj je svirao moj drug Goran. Nije mu to bila prva grupa. Prvu muzičku grupu osnovao je još kao gimnazijalac, koja se, ako se ne varam, zvala „Izohipse”.
Posle „Beštija”, Goran Bregović, Zoran Redžić i Milić Mića Vukašinović, osnovali su bend „Mića, Goran, Zoran”. A zatim je Brega formirao novu grupu koju je nazvao „Jutro”. Čudio sam se, što bi kazali „ibretio”, tom nazivu grupe. Zašto baš „Jutro”? Nimalo atraktivno ime za grupu koja želi da uspe.
A onda se dogodilo ono što se dogodilo. Uspeh.
Jednog dana na Radio Sarajevu čuo sam njihovu melodiju „Kad bih bio bijelo dugme, mala bi se zakopčala u me…” Ova melodija doživela je ogroman uspeh. Odjednom, „Jutro” je nestalo i postalo „Bijelo dugme”.
Ni danas mi nije jasno zašto je ovo „bijelo dugme” imalo baš četiri rupice, a ne samo dve. Biće da je to zbog one četiri rupice velikog i nikako belog već sivog dugmeta koje pripadaše ondašnjem teškom krombi zimskom kaputu.
Ko će ga znati...
Od 1988. godine, s porodicom živim u Parizu. Često sebi kažem da sam postao zatočenik Pariza, kojeg bi, vrlo rado, zamenio sa nekim većim gradom na Mediteranu, recimo Splitom. Ide starost...
U zimu 1988, pre odlaska u Pariz, Goran i ja susretosmo se na skijanju u rajskoj dolini na Jahorini. Upoznah ga sa mojim tad devetogodišnjim sinom Žarkom. Videvši mi sina, izusti ono naše sarajevsko – mašala!
Za vreme suludog rata u bivšoj SFRJ, Goran Bregović je par godina živeo u Parizu, u kojem, kako jednom prilikom izjavi, nikad nije toliko radio u životu. Pisao je muziku za filmove. Za „Kraljicu Margo”, za „Pupak sveta”, kao i za mnoge druge igrane filmove. Dva puta sam ga gledao na koncertima u Parizu.
U „Cabaret sauvage” (Divlji kabare), a zatim i u dvorani „Rex” na pariškoj metro stanici Bonne Nouvelle. Za koncert u dvorani „Rex” nije više bilo ulaznica. Goran je potražio njegovu francusku menadžerku Mariju, koja mi je ubrzo zatim pružila ulaznicu.
Šta reći nakon prolaska muzičkog tajfuna prostorima bivše Jugoslavije, tajfuna zvanog „Bijelo dugme”?
„Bijelo dugme” nikad ne bi postojalo da ne bi sarajevskog muzičkog genijalca Gorana Bregovića i pevača hrapavog, slomljenog glasa, Željka Bebeka. Više sam nego siguran da je u tom genijalnom muzičkom projektu i kasnijem nezapamćenom uspehu zvanom „Bijelo dugme”, Brega uživao nesebičnu podršku i potporu svojih roditelja.
Njegova majka Borka ostala mi je u sećanju kao jedna izuzetno hrabra žena, koja se iz petnih žila borila za bolji život svojih sinova Gorana i Predraga. Neki zlonamerni, zavidni i ljubomorni ljudi znaju ponekad da kažu da je Goran škrt. Ne, nije istina.
Brega, jednostavno, ne želi da ikad više bude siromašan. Da li uopšte i postoji neko ko bi voleo da bude siromašan? Nikad, nikad više, neće on ići zimi po bocu mleka u granap na „Medrese”, a pritom lagano obučen.
Koja mi je njegova pesma najdraža iz ere „Bijelog dugmeta”?
„Bluz za moju bivšu dragu”. Kao i ona, „Jer kad ostariš”. Ali u ovoj pesmi tekst je toliko setan i do kosti bolan da naprosto izbegavam da je često slušam.
Povodom 50-godišnjice „Bijelog dugmeta”, ova legendarna jugoslovenska pop-rok grupa i predstavnica one nadaleko čuvene sarajevske pop škole iz godina šezdesetih i sedamdesetih, održaće pedeset koncerata po gradovima bivše Jugoslavije i u svetu. Turneja će početi 11. maja u Sarajevu, gde je „Bijelo dugme”, sa sve svoje četiri rupice i nastalo – u Domu mladih, u Skenderiji. Ponosan sam, Brego, na, tebe!
Brego, care...
Diplomirani žurnalista i profesor sociologije
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista