Srebrenica između Srbije i Crne Gore
Политичка бура због резолуције: Подгорица (Pixabay)
Proces razvlašćivanja Mila Đukanovića, koji je počeo parlamentarnim izborima 2020. godine i koji je potom dovršen Milovim ubedljivim porazom na izborima za predsednika države prošle godine, označio je mogućnost da se veoma posvećeno radi na brzom unapređivanju odnosa između Crne Gore i Srbije. To je bilo i očekivanje ogromnog broja građana, kako onih koji žive u Srbiji, tako i onih u Crnoj Gori.
Četiri godine nakon velike avgustovske pobede nad Đukanovićem relevantno je postaviti pitanje da li se u polju razvoja bilateralnih odnosa Crne Gore i Srbije za ovo vreme moglo uraditi više od onoga što je postignuto. Neposredni povod za preispitivanje učinjenog za ove četiri godine je aktuelni spor koji se tiče stava Crne Gore prema predloženoj rezoluciji o Srebrenici, koja će ove sedmice biti tema u Ujedinjenim nacijama.
Prva postđukanovićevska vlada, koju je vodio Zdravko Krivokapić, bila je jedna od najslabijih vlada u crnogorskoj istoriji. Kako po brojnim drugim pitanjima, tako i u pogledu popravljanja odnosa sa Srbijom, ta vlada nije imala neke posebne inicijative ni rezultate. U Crnoj Gori se i danas kao nečega neprimerenog sećaju odlaska Zdravka Krivokapića u pola noći u Beograd kako bi u patrijaršiji on određivao crkvenim velikodostojnicima ko od vladika treba da bude biran za mitropolita u Crnoj Gori.
Krivokapićeva vlada nije bila spremna da potpiše Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Bilo je dovoljno da joj se suprotstavi svega nekolicina Milovih pristalica pa da ta vlada odmah povlači predloge koje je prethodno najavila. Ka Beogradu je povremeno usmeravala kritičke refleksije iako joj je u najvećem broju slučajeva bila potrebna autorefleksija. Nema ko se nije smejao kada je, prilikom zvanične posete Srbiji, član srpske vlade u farmerkama dočekao Zdravka Krivokapića i poručio da je reč o gostu bez autoriteta.
Dobro je što je Krivokapićeva vlada kratko trajala i još je bolje što ju je zamenila vlada Dritana Abazovića. Ni pre ni kasnije Dritan nigde nije bio tako dobro dočekan kao prilikom dvodnevne zvanične posete Beogradu, svega dva meseca nakon što je bio izabran za predsednika crnogorske vlade. Izvanredni susreti i razgovori koje je imao tokom te posete bili su prava slika iskrene želje da se radi na brzom putu unapređivanja odnosa dve države.
Usledilo je potpisivanje Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom i otpočinjanje razgovora o rešavanju pitanja ambasadora. Otvorenost je bila ključna reč za razumevanje razvoja bilateralnih odnosa u tom periodu. Otvoreni i iskreno prijateljski odnosi uvek znače i mogućnost da se lakše prevazilaze razlike oko tema o kojima se različito misli. Od 30. avgusta 2020. godine do danas, Dritanova vlada je ubedljivo najviše doprinela razvoju dobrosusedskih odnosa između Srbije i Crne Gore.
Iako je ostvarila izuzetne rezultate, i ova druga postđukanovićevska vlada je bila kratkog daha. Pala je nakon nešto više od sto dana rada, ali je u tehničkom mandatu opstala još narednih godinu i dva meseca. Treća crnogorska vlada u ovoj postđukanovićevskoj eri izabrana je krajem oktobra 2023. godine, a na njenom čelu nalazi se lider Pokreta „Evropa sad” Milojko Spajić.
Početna i važna razlika koju je Spajić napravo u odnosu na prethodne dve vlade jeste što je sa liderima Koalicije za budućnost Crne Gore dogovorio zajedničko vršenje vlasti koje je značilo da Andrija Mandić preuzima funkciju predsednika crnogorske skupštine, a da će se rekonstrukcijom vlade tokom ove godine omogućiti da neki od autoriteta iz Koalicije za budućnost Crne Gore postanu članovi Spajićeve vlade.
Spajić je uspešno prevazišao prepreke koje je opozicioni DPS najavljivao u vezi sa organizacijom popisa stanovništva. Popis je dobro organizovan, etapno se saopštavaju rezultati popisa i preostalo je da se uskoro saopšte podaci o najosetljivijim pitanjima o nacionalnoj pripadnosti, jeziku i o veroispovesti.
Ipak, preokupacija predsednika aktuelne crnogorske vlade je životni standard građana. Još dok je bio ministar finansija u onoj prvoj vladi nakon Mila, sproveo je program koji je minimalne plate u Crnoj Gori doveo na nivo od 450 evra. Najveće postignuće njegove vlade danas je što je minimalna penzija povećana na 450 evra, a najavljeno je da bi do početka iduće godine minimalna plata trebalo da poraste na 700 evra. Nema dileme da oblasti finansija i životnog standarda građana mnogo više zanimaju aktuelnog crnogorskog premijera nego teme koje se tiču identitetskih pitanja ili pravnog prevladavanja autoritarne prošlosti.
Rezolucija o Srebrenici, o kojoj će se odlučivati u Ujedinjenim nacijama, dovela je Spajića u onaj deo političkog odlučivanja koji on ne voli. I koji uz sve druge važne aspekte ove teme nužno nameće i pitanje odnosa predsednika vlade prema poziciji Srbije u odnosu na sadržinu predložene rezolucije. Celokupnu situaciju dodatno težom čini i to što pojedini zapadni partneri jasno saopštavaju šta je njihovo očekivanje povodom aktuelne teme, a pri tom ni Spajić ni njegov ministar spoljnih poslova Filip Ivanović nemaju iskustva u ovakvoj vrsti komunikacije i delovanja.
Budući da tema rezolucije o Srebrenici ima potencijal da veoma ozbiljno utiče na dalji razvoj odnosa između Crne Gore i Srbije, moj predlog je da se inicira zvanični susret dvojice premijera, Milojka Spajića i Miloša Vučevića, i da se, poput onoga primera kada je Dritan upravljao vladom, otvoreno razgovara o svim pitanjima, pa i onim teškim poput Srebrenice. Interes i želja građana i u Srbiji i u Crnoj Gori jeste da se zvanični susreti poput ovog koji predlažem, koriste za učvršćivanje dogovora o budućoj saradnji koja će značiti uspostavljanje bratskih odnosa dve bratske države i dva bratska naroda.
Takva vrsta susreta i razgovora naročito vredi kada u datom momentu na delu imamo vrstu nesporazuma ili nerazumevanja. Ako ne za više, onda makar i za dogovor da se razgovori nastavljaju u dobroj veri da se u pogledu budućih odnosa može ići samo napred i da nema povratka nazad.
Doktor političkih nauka
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista