Šta to beše stopiranje

22. 05. 2024. 13:20

(Pixabay)

Sticajem okolnosti našao sam se u malom mestu Prislonica, između Čačka i Gornjeg Milanovca. Mada je imala tablu i time ozvaničena, autobusku stanicu su autobusi ignorisali i prolazili kao da je nema. Za moje mahanje rukom vozači nisu hajali. Nisam imao drugi izbor – obe pomenute varoši bile su podaleke – nego da pokušam stopiranje. Niko nije hajao, svi su prolazili punom brzinom. Bilo je podnevno vreme, sunce je pržilo, rizično je biti na toj vrelini i mladima, a kamoli nekom ko je zašao u devetu deceniju.

Nakon podužeg zaludnog čekanja na nečiju dobru volju, odlučih da se javim nekom prijatelju u Beograd da dođe po mene, iako je stotinak kilometara poveliko rastojanje. Taman da se latim telefona, stade auto i mladić – u poređenju sa mnom – ljubazno pozva. Iz kratkog razgovora koji je u tom trenutku s nekim obavio razabrah deo rečenice – evo, idem na snimanje, baš sam primio da povezem jednog gospodina. Izustih „vidim da ste iz umetničkih krugova”, upoznasmo smo se i, koliko je to moguće u sat i po, popričasmo o umetnosti i raznim aktuelnim temama. Bio je to glumac Igor Borojević, prvak Užičkog pozorišta, krenuo je u Beograd na snimanje neke TV serije.

Pre no što smo se upustili u ćaskanje zahvalih se na njegovoj ljubaznosti i ispričah kako je nekad davno, pre pola stoleća, stopiranje bilo svakodnevna pojava. Često sam ga koristio kao mlad pisac i novinar – svaki drugi, najdalje treći auto bi stao. Tako je bilo do raspada Jugoslavije, kad se izgubilo poverenje i među narodima i među pojedincima. Sada se retko usput primi i majka s detetom ili bezopasni „starac Fočo od stotinu leta”. Složili smo se da je nestala empatija i prema bližnjima, a kamoli prema nevoljnicima namernicima.

Pružih vozaču novac koji sam spremio za autobusku kartu, ali on to energično, skoro ljutito, odbi: auto-stop se ne plaća, to je gest dobre volje.

Poželeh na rastanku već uglednom glumcu nove uspehe, a na osnovu njegove renesansne znatiželje – dotakli smo se usput i Šekspira, Tolstoja i Čehova – uveren sam da će vrhunski ostvariti i najzahtevnije uloge.

Vitomir Teofilović,
književnik, Beograd