Igre slave rodnu ravnopravnost
Маскота, фригијска капа купастог облика, симбол слободе из времена Француске револуције (ЕПА-ЕФЕ/Цхристопхе Петит Тессон)
Pariz je, posle Londona, drugi grad koji će treći put ugostiti letnje olimpijske igre. U Londonu su održane 1908, 1948. i 2012, a u Parizu 1900, 1924. i 2024. Kada je francuska prestonica prvi put bila domaćin, 1900, igre su bile daleko od događaja kakav danas vidimo, što je i razumljivo. Možda se to najbolje vidi i po sportovima koji su na programu: pre 124 godine postojala su takmičenja kao što je nadvlačenje konopca, a danas na najvećoj smotri sporta debituje brejkdens. Međunarodni olimpijski komitet (MOK) sve više je okrenut mladima (koji su i najveći „potrošači”) tako da je doskora i jedan od najstarijih olimpijskih sportova – rvanje – strepeo za svoje mesto (izdržao je sve napade zahvaljujući Nenadu Laloviću, članu Izvršnog odbora MOK-a i predsedniku Svetske rvačke federacije), dok na program ulaze skejtbording, surfovanje i sportsko penjanje.
Kada su se prvi put pojavile u Parizu, igre su se održale u senci tek podignutog Ajfelovog tornja (otvoren 1889) i Svetske izložbe, koja je trajala duže od pola godine (od 14. aprila do 12. novembra 1900). I same su bile neobično duge (14. maj – 28. oktobar), iscrpljujuće i toliko utopljene u Svetsku izložbu da su i pojedini takmičari imali utisak da su tu zalutali.
Pre 124 godine učestvovalo je 1.330 sportista (samo 11 takmičarki) iz 26 zemalja, a danas 10.500 iz 206 zemalja i teritorija. Pariz danas slavi rodnu ravnopravnost, pošto će prvi put u istoriji biti jednak broj takmičara i takmičarki (po 5.250).
Otac modernog olimpizma, Parižanin Pjer de Kuberten, smatrao je da ženama nije mesto na olimpijskim igrama. Zalagao se da se, kao u antičko doba, samo muškarci takmiče. Kada su ga u tim prvim danima obnavljanja igara pitali šta misli o tome da se i žene uključe, rekao je, navodno: „Zašto da ne – mogu da pletu vence za pobednike!”
Međutim, De Kuberten je vrlo brzo bio nadglasan u Međunarodnom olimpijskom pokretu, tako da su samo prve igre modernog doba, u Atini 1896, održane bez žena. Na drugim igrama, u Parizu 1900, Elena de Purtual ušla je u istoriju kao prva žena osvajač zlatne olimpijske medalje, koju je osvojila u jedrenju, sa ekipom Švajcarske. Prva šampionka u pojedinačnoj konkurenciji bila je britanska teniserka Šarlota Kuper, petostruka pobednica Vimbldona od 1895. do 1908.
Trebalo je da prođe 128 godina da se žene izjednače s muškarcima po broju učesnika na olimpijskim igrama. U Parizu 1900. takmičilo se dva odsto žena, u Amsterdamu 1928 – 10%, u Montrealu 1976 – 20%, u Atlanti 1996 – 34%, u Londonu 2012 – 44%, u Rio de Žaneiru 2016 – 45,6%, u Tokiju 2021 – 48,8%. Ovog leta u Parizu videćemo 22 mešovita takmičenja (u Tokiju ih je bilo 18).
Amblem predstojećih Igara efektno oslikava ovaj trend. U pitanju je slika koja može da se „čita” dvojako: kao lik Marijane, simbola slobode u Francuskoj i same Francuske, ali i kao olimpijska baklja – jedan od simbola olimpizma.
U mnogim stručnim magazinima, ovaj logo, francuskog autora Silvana Bojera, proglašen je za najbolji u 2019. godini. On će biti utisnut i na lice medalje (naličje je već tradicionalno grčka boginja Nika), koja u svom srednjem delu sadrži šestougoani metalni deo preuzet iz prvobitne konstrukcije Ajfelovog tornja.
Kad je reč o maskoti, to ovog puta neće biti neka životinja, već frigijska kapa, kupastog oblika, koja je simbol slobode iz vremena Francuske revolucije.