De­lo Ne­ti Munk slu­ži na čast nje­nom je­vrej­skom ro­du i srp­skom na­ro­du

Branko Pejović

08. 06. 2024. 11:09

(Фото Јевреји Србије у Првом светском рату)

Za­bo­ra­vu i da­nas odo­le­va ve­li­ko rat­no de­lo Je­vrej­ke Na­ta­li­je Ne­ti Munk, do­bro­volj­ne rat­ne bol­ni­čar­ke, ko­ja je za is­ka­za­nu ljud­skost pre­ma ra­nje­ni­ma i na­po­re za otadž­bi­nu Sr­bi­ju od­li­ko­va­na Ka­ra­đor­đe­vom zve­zdom s ma­če­vi­ma i dru­gim or­de­njem.

„Sle­de­ći po­ru­ku svog slav­nog su­na­rod­ni­ka i isto­ri­ča­ra Jo­si­fa Fla­vi­ja ’Vo­li ze­mlju u ko­joj si se ro­dio, ona je tvo­ja do­mo­vi­na’, Ne­ti Munk se s dru­gim hra­brim Je­vre­ji­ma sta­vi­la na ras­po­la­ga­nje do­mo­vi­ni Sr­bi­ji u te­škim rat­nim su­ko­bi­ma u pro­šlim ve­ko­vi­ma”, pi­še o to­me Vla­dan­ka La­zić u tek­stu „Ra­nje­nik na le­đi­ma, zve­zda na pr­si­ma” ko­sje­rić­kog ča­so­pi­sa „Naš trag” (broj 11 iz 2022).

U Je­vrej­skom isto­rij­skom mu­ze­ju u Be­o­gra­du, na­sta­vlja autor­ka tog na­pi­sa, u odelj­ku sa iz­lo­že­nim fo­to­gra­fi­ja­ma Je­vre­ja no­si­la­ca Ka­ra­đor­đe­ve zve­zde pa­žnju pri­vla­či bla­gi lik sre­do­več­ne že­ne či­je gru­di kra­se broj­na od­li­ko­va­nja. A na po­seb­noj vi­nje­ti je i nje­no ime: Na­ta­li­ja Ne­ti Munk, pr­va do­bro­volj­na rat­na bol­ni­čar­ka u Sr­bi­ji. Po ne­kim na­pi­si­ma, naj­o­dli­ko­va­ni­ja u svo­joj slu­žbi.

„Fo­to­gra­fi­ja že­ne u be­loj odo­ri ko­ja na le­đi­ma no­si bo­le­snog bor­ca – is­po­sta­vi­će se ti­fu­sa­ra – po­sta­la je sim­bol po­žr­tvo­va­no­sti i hra­bro­sti rat­nih bol­ni­čar­ki u Pr­vom svet­skom ra­tu. Me­đu­na­rod­ni sim­bol žen­skog ju­na­štva i po­žr­tvo­va­nja u sva­kom ra­tu, bo­le­sti i ne­vo­lji. Rat­ni­ce i vi­da­ri­ce lju­tih voj­nič­kih ra­na. Oslo­nac, me­ka du­ša i to­pla reč ko­ja gre­je i vra­ća iz sa­mrt­nog rop­ca”, be­le­ži Vla­dan­ka La­zić.

Ne­ti Munk je ro­đe­na 1864. u Be­o­gra­du, u skrom­noj i če­sti­toj po­ro­di­ci Taj­ta­cak. Hu­ma­na i sa­o­se­ćaj­na od­ma­le­na, po­ma­ga­la je si­ro­ma­šnim i bo­le­snim kom­ši­ja­ma. Iz­u­či­la je kro­jač­ki za­nat i od pro­da­je ru­blja za­ra­đi­va­la za po­ro­di­cu. Kad se za­ra­ti­lo u dru­goj de­ce­ni­ji 20. sto­le­ća, uče­stvo­va­la je u bal­kan­skim ra­to­vi­ma, da bi u Pr­vom svet­skom bi­la na­čel­ni­ca do­bro­volj­nih bol­ni­čar­ki u Rat­noj re­zer­vnoj bol­ni­ci u Be­o­gra­du.

„Ka­da je srp­ska voj­ska bi­la pri­nu­đe­na da se po­vu­če iz ze­mlje pre­ko Al­ba­ni­je, i Ne­ti je že­le­la da kre­ne, ali ko­man­da bol­ni­ce ni­je joj to do­zvo­li­la. Ra­ču­na­lo se na nje­nu po­žr­tvo­va­nost i zna­nje ko­je će bi­ti po­treb­no ra­nje­nim i bo­le­snim ko­ji se ni­su mo­gli eva­ku­i­sa­ti. Po­sle ra­ta oku­plja­la je ne sa­mo je­vrej­ske že­ne, osni­va­la i uče­stvo­va­la u ra­du broj­nih hu­ma­ni­tar­nih or­ga­ni­za­ci­ja. Nji­ho­ve žen­ske ru­ke bi­le su i te ka­ko po­treb­ne ra­nje­noj i osi­ro­ma­še­noj ze­mlji.”

U tek­stu se da­lje na­vo­di da je Na­ta­li­ja Munk za rat­ne i voj­ne za­slu­ge od­li­ko­va­na Ka­ra­đor­đe­vom zve­zdom sa ma­če­vi­ma i bro­jim dru­gim rat­nim i mir­no­dop­skim od­li­ko­va­nji­ma. Pre­mi­nu­la je 1924. go­di­ne i sa­hra­nje­na u Be­o­gra­du, uz sve voj­ne po­ča­sti. Sa­hra­ni je pri­su­stvo­va­la i de­le­ga­ci­ja kra­ljev­skog dvo­ra, na ko­me je Ne­ti Munk uvek pri­ma­na sa uva­ža­va­njem. „Nje­no ime slu­ži na čast nje­nom ro­du i srp­skom na­ro­du”, re­če­no je ta­da.

„Po­sled­nja dva po­tom­ka ove slav­ne bol­ni­čar­ke, sin Mo­ša, le­kar i pot­pu­kov­nik sa­ni­tet­ske slu­žbe, i sin Fi­lip pre­mi­nu­li su u Izra­e­lu. A osta­lo pe­to­ro de­ce, unu­ci, ze­to­vi i sna­je li­kvi­di­ra­ni su od fa­ši­sta 1941. go­di­ne. Sa nji­ma je na ne­ki na­čin uga­še­no i se­ća­nje na ovu ve­li­ku že­nu hu­ma­ni­stu i hra­brog srp­skog bor­ca. Ovo pod­se­ća­nje je i naš dug”, za­vr­ša­va taj tekst Vla­dan­ka La­zić u ča­so­pi­su „Naš trag”.