Vrtovi otisaka
Pesme Lucije Stupice (1971), jedne od najzanimljivijih slovenačkih pesnikinja mlađe generacije, već samim pojavljivanjem ispunjavaju jednu vidnu prazninu kada je reč o prisustvu savremene poezije nama bliskog jezika, a pogotovo – i pre svega – kada govorimo o poznavanju slovenačkih pesnikinja uopšte. Možemo reći da je taj nedostatak u akademskom smislu nedavno popunila „Antologija slovenačkih pesnikinja” u tri toma (2004, 2005, 2007) dr Irene Novak-Popov, koja obuhvata preko 150 autorki koje su stvarale od tridesetih godina 19. veka do danas. U našoj sredini zaoštrenih strasti, kada je u pitanju poezija koju pišu žene, takva jedna antologija ili hrestomatija bi tek bila više nego dobrodošla. Doduše, srpski čitalac se – sada već prilično davno – sreo sa grotesknom i apartnom poezijom Svetlane Makarovič, poslednjih godina i sa poezijom Ifigenije Zagoričnik-Simonović, ali je, čini se, ostao vidno uskraćen za neka značajna ženska imena koja su, nekako, i na slovenačkoj sceni potisnuta u drugi plan (npr. Majda Kne, Meta Kušar).
Opredeljivanje uglednog srpskog izdavača „Agore” i naše pesnikinje/prevodioca Ane Ristović da nam predstave upravo Luciju Stupicu, a ne recimo Barbaru Korun ili Janu Puterle, svakako je bio uzrokovan i činjenicom da je ova pesnikinja, koja je do sada objavila tek tri pesničke zbirke, bila odmah izuzetno dobro prihvaćena ne samo u svojoj sredini (nagrade, antologijska zastupljenost), već i na čitavom bivšem jugoslovenskom prostoru. Tako je 2006. godine u Zagrebu izišao izbor iz njene do tada dve objavljene zbirke („Čelo na suncu”, 2001. i „Vetrolov”, 2004) pod nazivom „Pulsiranje”, dok je ova poezija prevođena na srpski jezik u periodici, a L. Stupica se predstavila našoj publici prošle godine u Beogradu i Novom Sadu, u okviru gostovanja jedne grupe slovenačkih pisaca.
Srpsko izdanje „Čelo na suncu” obuhvata zapravo sve tri Stupičine pesničke zbirke, uključujući i poslednju, ovogodišnju – i možda najzreliju – „Ostrvo, grad i drugi”. Tako pred sobom imamo potpuni uvid u stvaralaštvo ove pesnikinje čija poezija, najčešće pisana dugim slobodnim stihom, posebno u originalu pleni neobičnom melodioznošću, treperavim slikama i vizuelnim detaljima, a nadasve jednom ležernom, profinjenom osećajnošću koja je katkada sasvim u području intimističkog, prisnog govora. U tom smislu, poezija Lucije Stupice otvara se čitaocu i kao ispovedna, i kao ljubavna i egzistencijalna, kao vid uzbudljivog putovanja koje nastoji da relativizuje i ovlada prostorom unutrašnje i spoljnje percepcije, doživljaja i spoznaje udvojenih i umnogostručenih otisaka. A oni se oživljavaju ne samo sećanjem na prvobitnu harmoniju i lepotu (motiv pale i udaljene zvezde), već i kao večito, sinestezijsko prelivanje boja i zvukova, svetlosti i senke, dodira i stvari, reči i njihovih odjeka: „I dalje trgujem koracima, / hodanje je približavanje samome sebi.” Ili: „Sve spoljašnje je unutrašnje. /Onaj iza mene me pretiče” („Uska staza”).
Zbog toga u ovoj poeziji telo jeste metafora izloženosti svetu – kako onom imanentnom, tako i onom u kojem to telo prebiva. Svakodnevno iskustvo, mali lirski prizori, anegdotske i parabolične scene tu su ne samo da ukažu na pesnikinjinu ukorenjenost u svetu, već i da asocijativnim, umreženim poetskim signalima materijalizuju njenu duhovnu zebnju zbog prekida komunikacije, zbog mogućeg udaljavanja i od sebe i od drugih. Koža je, stoga, uvek garant prisustva glasa, govora. Pozornica autorkinih lirskih preobražaja su i priroda i grad, svetske metropole – sa svojim privlačnostima i protivrečnostima, kao izvor slasti i teskobe. I svest o gotovo panerotskoj povezanosti raznih tačaka meridijana: Ravene, Dablina, Soče, Njujorka, Berlina, Patagonije, Tivolija, Ljubljane. A putovanje se pojavljuje kao svojevrsna provera identiteta, umnoženog i istog: „Prošlost se lomi u senci jedva znanog / lica. Strankinja sam koja hoda sporednim / putem, i izdaleka gleda, podbulih očiju”.... Jer: „U međuvremenu, uvežbah prste i oči. Ne jezik i ne reči. Drobim svoje potpise / na koži i crtam tetovaže, / da ih onda berem za sebe, za svoj vrt otisaka” („Vrt otisaka”).
Lucija Stupica se svojim zbirkama nesumnjivo potvrdila i kao jedna od vodećih slovenačkih ljubavnih pesnikinja: ozarenost nasuprot melanholiji, katkada prepoznatljiva rešenja iz neoromantičarskog arsenala opštih mesta, ponegde višak reči, što je i prevodiocu predstavljalo teži zadatak. Ono što, međutim, privlači jeste pozicija govornog lica / junakinje čije neposredno ili fiktivno obraćanje može biti upućeno muškarcu, drugoj ženi, samoj sebi, onda kada je rastanak samo druga reč za ljubav: „Kada opet budemo odlazili, dodirnimo / prazne sobe, dvorišta, procvetale trešnje. / Kada neko ode, neko ostane, rekao je Valjeho. / Na okuci dana razilaženje će / postati manje bolna smena” („Dijalog”). I ostaviti nas da živimo kao ostrvo, i kao ukleta slika grada, dok neki drugi pogledi već ispisuju nove stranice u međuprostorima ljubavi.