Nije lako biti Jerkov

12. 06. 2024. 10:37

Детаљ са насловне стране књиге „Европа и књижевна истина”

Prvi put na brzinu objavljene 2015. godine (i lišene prave recepcijske reakcije, osim časnog izuzetka Vladana Bajčete), knjige Aleksandra Jerkova sada su pred čitaocima u remasterizovanom izdanju: bez slovnih grešaka, odlično dizajnirane i ponegde začinjene najnovijim zapažanjima (izdavač „Albatros plus”). Deo su većeg ciklusa pod nazivom „Smisao (književne) imaginacije”, za koji se pretpostavlja da će na koncu imati jedanaest knjiga.

Ne mareći mnogo za skromnost akademskih konvencija, Aleksandar Jerkov rešio je dakle da nas u bliskoj budućnosti obaspe knjigama koje kao da nastaju u nemačkoj, francuskoj ili engleskoj kulturi i kao da su napisane od strane svetskih filozofskih „selebritija”. Zbog toga se čini da bi one imale gromoglasniji odjek tek ako bi bile prevedene na neki od jezika pomenutih sredina.

Koliko god perverzno zvučalo, Jerkov i dalje voli književnost. Nekadašnji književni vunderkind, koji je kao tinejdžer počeo da objavljuje ozbiljne eseje, tvrdi da u njemu „još uvek živi stari, dečački zanos srpskom književnošću”. Tvrdoglavo i plemenito detinje istrajavajući u tvrdnji da je srpska književnost uvek bolja od nas samih (nazivajući je prisno „velikom malom srpskom književnošću”), njemu u odabranoj ljubavi svakako nije lako. Amblemska figura srpskog postmodernizma poseduje enciklopedijsko znanje o svom predmetu, ali ponekad u suvišku elana ne zna šta bi sa tim znanjem učinio, provocirajući pitanje: da li se može previše znati?

Zbog toga je bio potreban saznajni preokret u činu govora o istini koja je svima pred očima, o paradoksalnom svevidećem a tajnom znanju prenosivom jedino putem nezavršene i nezavršive teorijske proze. U tome se izražava ontološka težina postojanja, profetski se pripoveda o onom što povređuje ustaljena mnjenja. Po autorovim rečima, knjige „neće biti popularne jer moraju da budu teške, neugodne”, pisane su da zabole. Kako bi dao oduška sladostrasno teškom poslu tumačenja književnosti, Jerkov će sebe častiti superiornijom, u vidu beleške da su studije štampane u oko milion primeraka.

U ciničkoj pretenziji na nepostojeći veliki auditorijum, Jerkovljevo pismo prepuno je širokih i sigurnih osvrta na filozofiju i književno mišljenje (teoriju književnosti). Filozofi i teoretičari skoro postaju književni likovi u veštini s kojom autor barata njihovim mislima ali i biografijama. Tako nastaje polemika najvišeg intelektualnog ranga i doseže se vrhunac onoga što srpska (književna) imaginacija može dohvatiti. Ključno pitanje celog serijala knjiga u nastajanju (zašto je čoveku dato čudo imaginativne moći) dobija posredan i skriveno neskroman odgovor.

U dvoknjižju pred nama, Jerkov opširno analizira i mitske korene Evrope, ali i Evropu kao realni kulturni entitet mimo politike Evropske unije, nagoveštavajući da srpski ulazak u EU verovatno više zavisi od kafkijanski uvrnutih zakona nego od onih formalno-pravnih. Katkad i sa brutalnom kritikom neoliberalnog udara na simboličku moć kulture, autor ispituje smisao (književnih) evropskih integracija uz isticanje naših doprinosa tom projektu, da bi istakao uvid kako srpska književnost „uprkos svemu dolazi do osnovne istine Evrope, tajne skrivene u najranijim mitovima koje radikalno tumači i razvija kao osnovu savremene imaginacije”.

U odnosu na dečačke početke, uočljiv je autorov pomak ka srpskoj nacionalnoj samosvesti kao ličnoj identitetskoj odrednici, što se očituje i govorom iz „mi” perspektive. Premda je srpska duša slovenska, i bliska ruskoj po svojim protivrečnostima, ipak je srpska kultura bliža evropskom duhu, samo je pitanje da li onom evromediteranskom, srednjoevropskom ili evrobalkanskom. U razbuđenom kulturno-nacionalnom osećanju, Jerkov se ne libi tematizacije skorašnjih evropskih sagrešenja o Srbe, niti rasprave o slomu utopije Jugoslavije sa srpskog stanovišta.

Iako katkad ljudski, suviše ljudski gord u akrobacijama sopstvenim znanjem, mestimice odveć sklon hijazmima koji zatamnjuju smisao teksta, kao i čestom kovanju teorijskih neologizama, Jerkov s druge strane s lakoćom uspeva da od teških tema načini izuzetnu intelektualnu zabavu. Zadovoljstvo u tekstu ovih knjiga proističe iz radosti u slobodi iznalaženja referenci i u stvaranju veselog iščekivanja ka kojem će umetničkom, kulturološkom ili političkom polju razbokorena imaginacija autora da odvede.

Posle Nikole Miloševića i Dragana Stojanovića, nije lako biti veliki Profesor književnosti, a Aleksandar Jerkov uspeo je da nastavi taj niz, a možda i da ga završi. I ne samo profesor. Ako se raskravi dogma o suštinskoj razlici stvaranja književnosti i pisanja povodom nje, naš pisac teorijske proze jedan je od najznačajnijih srpskih književnika u poslednjih pola veka. Koliko je teško to bilo postići, svedoče iždžikljali zidovi od knjiga u njegovom profesorskom kabinetu. A neće biti lako ni „nama” (koji i kakvi god tada bili, ako budemo) kada ti zidovi nestanu, jer je izvesno – kako nasuprot Bulgakovu jednom prilikom reče sâm Jerkov – da rukopisi ipak gore.