Skroman momak svetske klase

23. 06. 2024. 17:41

(Д. Стојановић)

Da nije tog fudbala, naša javnost bi danas Andreju Barni (Subotica, 6. mart 1998) posvetila daleko veću pažnju od dobijene, i to za bronzu na Evropskom prvenstvu u plivanju i fantastično otplivanoj četvrtoj izmeni u štafeti 4h100 metara slobodno, koja je Srbiji donela zlatnu medalju.

Beograd nije video najjaču evropsku konkurenciju, ali je video vrhunska vremena 26-godišnjeg Subotičanina, šestog sa Svetskog prvenstva u Dohi, momka kojem je malo nedostajalo da u Tokiju uđe u finale na 100 metara slobodno.

Barna je danas adut i srpskog plivanja i našeg sporta uopšte. Subotičani ga predstavljaju kao skromnog momka, koji zna šta hoće, koji se ne hvali rezultatima. Radi u tišini, napravi vrhunski rezultat i traži novi cilj.

Kada je video da od deci najbližih sportova neće biti ništa, odustao je od fudbala, tenisa, košarke... I u plivanju je bilo problema, jer nikako nije želeo da mu glava bude pod vodom. Kada je to rešeno, nije mu bilo teško da u bazenu u Dudovoj šumi sa osam godina pliva u jednoj od 20 staza po širini da bi veliki broj dece bio pod pažnjom samo jednog trenera. Sa 12 je već oborio rekord i iz bazena mu se više nije izlazilo.

Posle srednje ekonomske škole, koja mu je, kako priznaje, više bila zanimljiva zbog druženja, otišao je 2016. u Ameriku. Podloga su bili uspešni rezultati na juniorskim evropskim i svetskim prvenstvima. Od brojnih ponuda izabrao je odlazak na Univerzitet Lujvil u Kentakiju.

Znao je šta Amerika daje: bazeni, brojni treneri, nutricionisti, sve po redu. Rezultati su se nizali, bio je ponos univerziteta. Dobio je šansu da ne razmišlja kada se takmiči. Kaže da se o svim detaljima misli na treninzima, a da je trka samo prezentacija odvežbanog, automatizam odradi svoje. Brzo je odustao od finansija, pa se prebacio na programiranje i tu se potpuno pronašao. Posle Pariza će završiti master studije, posao ga čeka. Da li mora ta Amerika?

U sportskoj porodici Barna (otac Robert, građevinski inženjer, bio je atletičar, a majka Dijana, magistar tehnoloških nauka, gimnastičarka, brat Filip odličan košarkaš Spartaka) Andrej je dobio punu podršku. Ponosni su, a teže je, kako priznaje, njima na tribinama, nego njemu u vodi.

Planira da ostane u Americi po završetku karijere, da obezbedi sebi uslove da kasnije živi u Evropi i da kad god može dođe do Subotice, do Palića, Dudove šume, Radijalca...

Posle Tokija, svestan finansijske neizvesnosti i podrške iz Srbije, razmišljao je samo o nauci. Kada je problem rešen, osvojio je šesto mesto u Dohi i rekao da je Beograd sledeći cilj. Ispunio ga je, zacrtao je sada finale u Parizu. Nije to teško, samo pustiš da automatizam odradi svoje.

Sa sportske strane u glavi je imao Milorada Čavića, apsolutnog uzora svima koji su u bazenu vodili borbu sa štopericom. Čovek kome nije priznato da je 2008. na Olimpijskim igrama pobedio Felpsa bio je tip plivača koji je i Barna. Čaba Silađi u običnom životu. Nema sumnje da će mnogo plivača u Srbiji dok prelaze kilometre i kilometre u glavi imati Andreja Barnu, uspešnog, mirnog, mladog čoveka koji je u ovom sportu svetska klasa.