Evropa skreće udesno, a Britanija ode ulevo
На Острву возе другим политичким смером (ЕПА ЕФЕ - А.Р.)
Odluka građana Ujedinjenog Kraljevstva da Laburističkoj partiji levog centra da parlamentarnu većinu dolazi u isto vreme kada je Evropa uglavnom u rukama onoga što neki nazivaju desničarskim populističkim talasom.
Prošlomesečni evropski izbori obezbedili su istorijski broj poslanika iz partija tvrde desnice i krajnje desnice za Evropski parlament. Rezultati su izazvali takav haos da je francuski predsednik Emanuel Makron raspisao vanredne parlamentarne izbore u svojoj zemlji, u čijem je prvom krugu prošle nedelje pobedio krajnje desničarski Nacionalno okupljanje, podseća Si-En-En.
U Holandiji je ove nedelje formirana vlada sastavljena od ličnosti krajnje desnice. Italiju predvodi najdesničarski lider još od vladavine fašističkog ratnog vođe Benita Musolinija.
Ovakve izborne pobede i izgledi populističkih desničara na vlasti više nisu iznenađenje u evropskim zemljama.
Postoji mnogo razloga za ovaj porast populizma, često jedinstvenih za pojedine zemlje. Ali uopšteno govoreći, jedan broj evropskih zemalja pati od usporene ekonomije, visoke imigracije i viših cena energije, delom zbog težnje za nultom neto emisijom ugljenika. Populistički političari često okrivljuju Evropsku uniju za nacionalne nevolje i udiše kiseonik u sve evroskeptičniji nacionalni diskurs.
Pa zašto Britanija, jedina zemlja u kojoj je evroskepticizam doveo do referenduma o članstvu u EU, odbija ovaj trend?
Uprkos razmerama pobede laburista, iz rezultata je jasno da je britanska desnica daleko od mrtve. Konzervativna stranka, uprkos nesumnjivo razočaravajućoj noći, trebalo bi da nadmaši očekivanja brojnih istraživanja javnog mnjenja tokom kampanje, od kojih su neka predviđala da će osvojiti manje od 100 mesta – što bi bilo zaista epsko posrnuće, ocenjuje komentator Si-En-En-a.
Još jedna stranka koja prevazilazi očekivanja anketa je populistička desničarska Reforma UK, koju predvodi Najdžel Faraž, koji je ovih dana možda najpoznatiji po prijateljstvu sa bivšim predsednikom SAD Donaldom Trampom. Pre toga, on je bio zaslužan za omogućavanje Bregzita nakon decenija kampanje protiv članstva Ujedinjenog Kraljevstva u EU.
Dosadašnji Faražov politički uspeh je došao bez njegovog mandata u parlamentu. Sada ne samo da je sam dobio mesto, već će imati i malu grupu kolega spremnih da bacaju „granate“ na vođu laburista Kira Starmera.
Iako ovo može izgledati kao mali u poređenju sa Starmerovom trocifrenom većinom, Faraž će bez sumnje uticati na debatu o budućem pravcu kretanja Konzervativne stranke, verovatno tako što će je povući dalje udesno.
Moguće je da je Faražovo razdvajanje desnice zapravo pomoglo Starmeru na njegovom putu do tako ogromne pobede. Neobična osobina britanske politike je da procenat glasova koje stranka dobije ne znači nužno mesta. Svako mesto se odlučuje pojedinačno, a pobednik je kandidat sa najviše glasova, što je često manje od 50 odsto.
A s obzirom na to da je reforma imala dobre rezultate na mnogim mestima koja su laburisti osvojili, tvrdu desnicu ne samo da će biti nemoguće ignorisati u ovom parlamentu, već će lako moći da vidi da njen uticaj dalje raste.
Britanija pati od mnogih istih problema kao i druge evropske zemlje. Ako Starmer posustane na mestu premijera, sva je prilika da bi popularna desnica mogla da nastavi da zaokuplja maštu javnosti, kao što to radi i drugde u Evropi.