Prerušeni vanzemaljac

07. 07. 2024. 12:42

Илустрација Драган Стојановић

Tog jutra nebo je bilo prilično namrgođeno a on mrtav umoran od neprospavane noći. Podočnjaci su ga boleli, a očni kapci tugaljivo gubili bitku sa zemljinom težom. Vest koju je prethodne noći pročitao u novinama duboko ga je zamislila.

Vest je glasila: „Prema novoj studiji koju su sproveli akademici sa Univerziteta Harvard, postoji mogućnost da vanzemaljci žive među nama, možda čak i prerušeni u ljude. Istraživači su proučavali takozvane kriptoterestrije koji se mogu prerušavati u ljude kako bi se uklopili u ljudsko društvo.”

Stao je ispred ogledala i ispitivački se zagledao u svoje lice. Sve mu se činilo sumnjivo. Nabrekli kapci, zeleni podočnjaci, naborana usta, poveća proćelava glava s velikim ušima, dlake iz nosa… I šake mu se nisu činile „ljudskim”: tanki, kvrgavi, dugački prsti maltene su iskakali iz koščatih zglobova ruku.

„Možda sam ja taj. Možda sam baš ja vanzemaljac?!”, otelo mu se gotovo nečujno kroz drhtave usne.

A sve je počelo kada je nekoliko godina nakon penzionisanja doneo odluku da ritam i način života iz korena promeni i prilagodi tom novom, prilično manjem mesečnom prilivu na tekućem računu. Dakle, radilo se o prilivu cifara malo većem od tek polovine njegove  nekadašnje plate, a prilično manjem od trenutne prosečne penzije u državi. Jer, iako je prošlo tih dve-tri godine, on nije uspevao da penziju rasporedi tako da kraj meseca ne završi u dugu. Ni sva povećanja penzija za njega nisu imala značaja, jer mu je osnovica bila slabašna i nejaka. Neko bi rekao – bedna!

Svakako, svestan je bio da spada u kategoriju „malih ljudi”: niti je završio više, niti visoke škole, nikada nije radio ni značajne, ni posebno odgovorne poslove, od njegovog zanimanja niti je iko, niti je išta zavisilo… Moglo se, dakle, i sa njim i bez njega, a da to niko ne primeti. Zapravo, pripadao je kategoriji takozvanih nevidljivih ljudi.

Međutim, i kao takav, morao je da podmiri osnovne životne potrebe. Samo na grejanje i ostale kućne račune u zimskom periodu odlazilo mu je dve trećine penzije. Leti je išlo nešto lakše, ali ga je trebalo dočekati. Neprijatno mu je bilo i da baci na papir šta je spadalo u preostalu jednu trećinu u kojoj su bili hrana, lekovi, odeća, obuća, kućna hemija, lična higijena…

Shvativši da će teško kao samac moći da izgura ostatak života, početkom godine je, u veoma kišnom mesecu januaru, nekarakterističnom za zimu, osmislio logistiku kojom bi sve svoje troškove sveo na minimum a da se pritom ničega ne odrekne i usput značajno obogati i unapredi pojedine segmente svog jedinog života.

Danima i noćima ispisivao je stranice i stranice, detaljno razrađivao sve moguće kombinacije, računao, guglao svakojake podatke i statistike… da bi na kraju sve zaokružio nazvavši projekat: Rezolucija opstanka jednog nevidljivog penzionera.

Plan je sadržao nekoliko tačaka. Prva tačka bila je ušteda električne energije.  Razvio je aktivnosti van kuće tokom dana kako bi za vreme odsustva isključio sve veće kućne strujne potrošače u inkriminisanom periodu od osam do 23 časa, kada je počinjala jeftinija tarifa odbrojavanja kilovata.

Prva vankućna aktivnost po pritisku prekidača na „OFF” počinjala je ovako: rano ujutru svratio bi do neke od pijaca i obilazeći tezge uzimao ponuđene komadiće za degustaciju: parčence sira, dva-tri čvarka, malo kajmaka, listić pršutice, koju voćkicu… Kad bi se zasitio odlazio bi u Dom zdravlja ili Klinički centar. Tamo je leti radila klima, a zimi grejanje. Posedeo bi u čekaonici neke od izabranih zgrada tri-četiri sata, a da zbog gužve u hodnicima niko ne bi ni primetio njegovo prisustvo. Za svaki slučaj menjao je čekaonice na spratovima i doktorske specijalnosti. Uostalom, tokom provedenih sati u Domu zdravlja ili Kliničkom centru, bolnicama…osećao se sigurno i zaštićeno.

Drugo, u svim tim čekaonicama bilo je toliko zanimljivog sveta, vršnjaka, sa kojima je mogao da razmeni koju o svemu i svačemu. Od politike, sporta, pa i kulture, do povišica plata i penzija i do bolesti – izlečivih i neizlečivih, o epidemijama, vakcinacijama i ostalim zdravstvenim temama od kojih su ljudi van ovih institucija obično bežali kao đavo od krsta.

Nakon pomenutog vankućnog boravka, gde se mogao nagledati i tuge i radosti, i bola i osmeha, i smrti i rađanja… emotivno iscrpljen dan bi nastavljao u gradskom prevozu - leti većinom rashlađenom a zimi toplom.

Pošto je kao penzioner dobio doživotnu besplatnu kartu za gradski prevoz pružila mu se prilika da upozna sve delove grada. Baš sve. Presedao je iz vozila u vozilo kako mu se ćefne i tako se vozikao onoliko dugo koliko mu se prohte. Tu bi „ubio” još četiri do pet sati i onda obično ogladneo.

Tada bi došla na red besplatna ili skoro pa besplatna prehrana za koju je osmislio sasvim zanimljivo i jednostavno rešenje. U gradu se u tržnim centrima odvijalo bezbroj dnevnih promocija, akcija, prezentacija, izložbi, koncerata, sajmova… na kojima je uvek bilo štošta da se „nabode”, a ulaz je bio slobodan. Ali i ako ne bi to bio, on je uvežbao samouveren način kretanja u kome bi hodom i držanjem tokom prolaska pored hostesa i obezbeđenja na ulazu, delovao kao sigurica „Very important person” ili skraćeno – VIP. Nije bilo ni važno što nije bio „skupo” odeven, jer su i oni sa pozivnicama izgledali slično „neobavezno” iliti sasvim „retro”, po trenutnom modnom diktatu, iskrzanih  pantalona, ishabanih košulja, čak neretko sasvim neprimereno povodu okupljanja.

Takav sličan slučaj bio je i u noćnim dešavanjima. Tu bi za „večernji obrok” odlazio na promocije knjiga u knjižare. biblioteke, klubove ili kafiće u zavisnosti od sklonosti pisca i izdavača. Zahvalan je bio onome ko je smislio „Noć knjige”, „Noć muzeja”… i slične namenske „noći”zahvaljujući kojima bi van kuće provodio ne samo dosta kvalitetno ispunjenog vremena, već bi i uštedeo na kućnom budžetu.

Pozorišne premijere i koktele nakon predstava posebno je voleo da posećuje. Pored „nabadanja” tamo se mogla gucnuti i pokoja žestoka „kapljica” i videti prepoznatljiva lica glumaca i drugih javnih ličnosti.

Zbog velikog broja sponzora najbolje se prehrambeno pokazala zabava nakon filmskih premijera ili konferencija za štampu. Uh, tu je tek bilo mnogo toga da se „nabode”. Producenti bi besplatno delili i majice, kape, upaljače, šolje… I, okreni-obrni već bi bilo 23 časa i vreme za povratak kući gde ga je očekivala jeftinija tarifa.

I, tako, prošlo je tri meseca. Pregurao je zimu i podvukao crtu. Skor uštede njegovog logističkog plana bio je neverovatan. Ne samo da nije bio u dugu, već mu je preteklo od penzije i nekoliko stotinarki!

Ponovo je stao ispred ogledala, ponosno se pogledao u lice i rekao: „Ja sam sigurno vnzemaljac!”