Roman ukrštenih sudbina

07. 11. 2008. 22:00

Милисав Савић

Novi roman Milisava Savića Princ i serbski spisatelj, objavljen u jubilarnom stotom kolu Srpske književne zadruge, na prvi pogled može biti iznenađenje za čitaoce koji prate opus ovog pripovedača i romansijera. Nikada se Savić u svojim knjigama (izuzimajući dokumentarnu studiju Ustanička proza iz 1985) nije spustio toliko duboko u prošlost kao u ovom istorijskom romanu, u kome se dve paralelne priče dešavaju u drugoj polovini osamnaestog i početkom devetnaestog veka. Jedna prati Stefana Zanovića, pustolova, pisca i nadasve veštog mistifikatora poreklom iz Budve, koji se tokom svog burnog života provedenog širom Evrope predstavljao i kao crnogorski i albanski princ Šćepan Mali (a bio je i inspiracija Milu Doru za roman Sva moja braća iz 1978). Protagonista druge, paralelne priče je srpski prosvetitelj Dositej Obradović, koji poslednje godine života provodi među srpskim ustanicima u Beogradu, boreći se protiv praznoverja i suočavajući se sa utvarama iz sopstvene prošlosti.

Postmoderni junaci

Ovakav zaokret u Savićevoj prozi, prepoznatljivoj po opsednutosti ponajpre novijom društvenom stvarnošću, tematski je nagovešten i poetički koncipiran u dva esejistička fragmenta iz autorove prethodne knjige „30 plus 18” (2005). U zapisu indikativnog naslova „Junak mog budućeg romana” sažeto je ispričan životopis „slavom ovenčanog” avanturiste Zanovića koji prosvećenu ali pomalo dekadentnu i razvratnu Evropu vuče za nos, dok u tekstu „Ljubio je svoj rod” predstavlja Dositejev život s težištem na onim mestima koja će i u romanu biti uporišne tačke (period nakon objavljivanja Života i priključenija, putovanja po Zapadu a ljubav prema Istoku, sudbinska naklonost prema jednoj ženi, Jeleni Simić). Ova dva kratka teksta ekspliciraju ključnu poetičku koncepciju knjige Princ i serbski spisatelj vezanu ponajpre za pitanje kako se u romanesknoj priči dovode u vezu ova dva savremenika, osim što su obojica bili pisci i veliki putnici. I za jednog i za drugog Savić u svojim esejističkim beleškama koristi isto određenje – i Zanović i Dositej su postmodernisti, prvi više svojim životom, a drugi svojom literaturom. U veku u kome se verovalo da dobar vladar mora biti i filozof i pesnik, ili bar njihov prijatelj, Stefan je od fikcije tražio da služi životu i uvede ga u krem evropske aristokratije. Svojim knjigama vešto je konstruisao i mistifikovao svoju biografiju relativizujući razliku između izmaštanog i stvarnog. „I svojom literaturom i svojom biografijom lepi Budvanin poigrava se na način na kome bi mu mogli pozavideti i neki najradikalniji postmodernisti”, konstatuje Savić. I Dositeja Savić određuje kao postmodernistu zato što je u svojim delima, kako to danas voli da se kaže, slobodno manipulisao citatima iz različitih izvora, relativizujući kategoriju autorstva, ali i zbog Dositejeve enciklopedijske zamisli totalne knjige u kojoj bi se našli svi oblici znanja i pisma (poezija, pouke, drame, priče, filozofija, istorija). 

Roman Princ i serbski spisatelj ostvaruje ovakvu postmodernističku strategiju kako samom koncepcijom likova, koje pripovedač suočava sa izazovima (post)modernog doba, vezanim za poimanje i razrešavanje problema identiteta, istine, slobode, istorije i zla, tako i narativnim i kompozicionim postupcima.

Usložnjavanje naracije

Rano nazvan autorom „stvarnosne” ili „proze novog stila” koja je u tadašnjem filmu imala ekvivalent u „crnom talasu” (očigledno kako svi ti termini danas imaju sve manje smisla i postaju semantički przni), Milisav Savić je od početka devedesetih godina – nakon pojave romana Ćup komitskog vojvode (1990) i pogotovu Ninovom nagradom ovenčanog dela Hleb i strah (1991) – u kritici sve češće označavan kao pripovedač čija poetika naglašenije dobija obrise postmodernizma. Zadržavajući zapravo neke osobenosti ranijeg spisateljskog iskustva (sklonost ka parodiji i groteski, žanrovska polifonija – od ljubavnog do avanturističkog i krimi romana, desakralizacija jednih i mistifikacija drugih oblika stvarnosti, mešanje realnosti i fantastike), Savić svoju prozu sve izrazitije otvara prema novim kreativnim mogućnostima koje, bar za sada, kulminiraju u romanima Ožiljci tišine (1996) i ovogodišnjim Princ i serbski spisatelj. Korišćenje raznovrsnom citatnom i dokumentarnom građom, razbijanje linearne naracije i usložnjavanje prostornih i vremenskih dimenzija, problematizacija istorijskog znanja, elementi teatralizacije sveta ili, na primer, komunikacija likova u snovima kao obliku alternativne ali autentičnije stvarnosti, neki su od postupaka na kojima počiva novi Savićev roman, potvrđujući i dalje razvijajući autorovu već profilisanu narativnu strategiju. Ne odustajući od ranije formulisane umetnosti proze kao potrage za pravim bićem i oblikom priče, pri čemu su „sve priče bez fabule nezanimljive”, Savićev novi roman razvija dvostruko usložnjenu priču, ali kompoziciono dosledno segmentiranu na neparna (Zanovićeva) i parna (Dositejeva) poglavlja.

Mit o Proteju

Iskaz o svetu izrečen u romanu Hleb i strah – „Svet nije ono što vidiš, čuješ ili osetiš već ono što izmisliš, oblikuješ i ispričaš”, u Princu i serbskom spisatelju dobija potpuno, gotovo do karnevalskih razmera dovedeno ostvarenje. Svet je neuhvatljiv, pun nestabilnih značenja i varljivih utvara, i kao takav izmiče i Zanovićevom pustolovnom duhu i Dositejevom prosvetiteljskom razumu. Obojica na različite načine, Dositej u predsmrtnom času, dolaze do saznanja, da je svest o celovitoj i jedinstvenoj ličnosti samo iluzija koju život kad tad rasprši – „A, u stvari, mi smo bića trenutka, promenljiva, sa stotinu obličja. Čak i mit zna za jednu takvu ličnost; zna za Proteja.” Iz iskustvene pozicije modernog doba užasa i stradanja, čiji dolazak Dositej samo sluti, demistifikuju se prosvetiteljski ideali. Dositejeva „Bukvica” ukazuje se ne kao knjiga mudrosti i ljubavi, nego kao knjiga bola i patnji, „đavolja knjiga”, autobiografija kao samoobmana posle čijeg objavljivanja svet nije postao bolji, čovek prosvećenosti ukazuje se kao „čovek bez srca, koji nije voleo”. Koju deceniju nakon Zanovićevog samoubistva u amsterdamskoj tamnici, pridružuje mu se u smrti i Dositej, progonjen sopstvenom utvarom iz prošlosti i gorkim saznanjem da je o životu, ipak, lako mudrovati. Teško ga je živeti, makar se naizust znale i sve knjige ovoga sveta.

Ne uspevajući uvek da očuva pripovedački ritam u odnosima između dve paralelne priče, roman Princ i serbski spisatelj na momente deluje kao nasilni pokušaj da se od dva romana napravi jedan. Povremeno sasvim udaljene i bez jasne veze jedan sa drugom, paralelne priče se račvaju svaka na svoju stranu ostavljajući čitaoca u konfuziji. Hronološki šturo i svedeno ispripovedane poslednje epizode iz Zanovićevog života ostaju blede, pogotovu spram smisaono mnogo osmišljenijeg Dositejevog kraja. Dvanaest godina nakon Ožiljaka tišine, gde je ukrstio sudbine Crnjanskog i Andrića, Milisav Savić ambiciozno se vraća romanu koji iako zanimljivo, pa i provokativno osmišljen, ne nudi ništa više od onoga što je srpska postmodernistička proza mahom već iskusila tokom devedesetih godina prošloga veka.