Otišao sam da se ne vratim

Duga i hladna zimska noć u malom selu pod planinom. Bjesni snežna oluja i podgrijava osjećaj topline i sigurnosti roditeljskog doma. Petrolejka „sija“ taman toliko da se ne sudaramo po kući.

Otac priča, nadugo i naširoko, o prošlosti familije, mobama i slozi sa komšijama, drugom ratu… Najednom, kao da se sjetio nečeg važnog i neodložnog. Ustao je, otišao u drugu sobu i iz

kofera, koji je uvijek bio pod ključem, donio požutjeli isječak iz Politike koji je djed sačuvao mnogo godina ranije.

Bila je to slika zgrade ujedinjenih nacija u Njujorku, napravljena na dan otvaranja. Vjerovatno je grandioznost i neuporedivost sa bilo čim drugim što sam do tada vidio u životu proizvela prvu želju da vidim to i slična mjesta u svijetu.

Vrijeme koje je slijedilo dodavalo je nove motive koji su upućivali u „veliki, daleki i nepoznati svijet”. Studije i malobrojna putovanja van granica otkrila su neprijatan osjećaj inferiornosti koju nosimo u odnosu na Zapad.

Neslaganje sa nekim društvenim normama i kulturom koju sam smatrao jednim od „krivaca” za inferioran osjećaj, kao i činjenica da rat nije zaobilazio ni jednu od prethodnih generaciju na našem podneblju, stvorili su u meni odluku, da zarad nekih budućih generacija, najbolje bi bilo „zasijati sjeme u plodniju zemlju”.

Nijesam otišao da zaradim za kola, stan, pa da se vratim. Otišao sam da se ne vratim. Bio sam siguran u mukotrpan put koji me čeka. Bio sam spreman na žrtvu i smatrao je dužnošću.

Tako je i bilo.

Nova sredina, nova kultura, neblagonaklono gledanje na imigranta (rat je to učinio još nepovoljnijim), nemanje nikog bliskog za pomoć ili savjet, nedovoljno poznavanje jezika i bez bilo kakve prihvatljive kvalifikacije za novu sredinu, bili su glavni problemi.

Uzdao sam se jedino u svoju izdržljivost, radne navike i znanje koje sam ponajviše stekao radeći sa ocem. Najveća briga je bila steći pravo, opstati i ostati. Vrlo često sam imao noćne more da sam deportovan i da mi nema povratka u Kanadu.

Kasnije, kada sam već dobio državljanstvo, ponekad  bih se u sred dana upitao da li sam ja to zbilja u Kanadi ili je to samo san. Nakon nekog vremena i to je nestalo.

Trideset dvije godine su proletele u sumaglici jave i sna u žurbi, ponekad i u grču. Mnogo puta ne primećujući smjenu dana i noći, jureći male ciljeve, a sve u cilju ostvarenja glavnog.

Sloboda i nezavisnost odlučivanja su mi, uz zdravlje, bile i ostale najveće vrednosti i životni cilj. Koliko sam se primakao tom nemogućem cilju: raditi šta hoćeš, kako hoćeš, koliko hoćeš i kad hoćeš, ne znam. Sigurno ne tako blizu. Ali radeći u tom cilju učvrstio sam drugu vrijednost - osloboditi se svih bezvrednih, bespotrebnih, štetnih egoističnih zelja.

Preživio sam jednu ozbiljnu životnu krizu, koju nijesam prouzrokovao niti sam bio ni najmanje odgovoran, a ponajmanje kriv za nju. Apsolutno je sigurno da je ovo bio „made in Canada” proizvod, a da sam ostao u Srbiji skoro da ne bih ni znao da ovaj fenomen uopšte postoji.

Sjeme je zasijano i to na najbolji mogući način. Manjkavosti u tome, a moralo ih je biti, mogu se pripisati neznanju i nemogućnošću. Nikako odsustvu ljubavi, želje i napora.

Sjeme je izraslo i stasalo u  zdrave, nezavisne i potpuno integrisane individue u novoj sredini. Po tom pitanju moja misija je ostvarena.

Na pitanje, upućeno ljudima koji su imali svoje najbolje dane davno u prošlosti, šta bi mijenjali, u slučaju da imaju šansu da počnu život iznova. Najčešći odgovor bi bio, ništa.

Uvijek sam bio zatečen tim odgovorom, a posebno u slučajevima kada sam mislio da se radi o životu koji nije bio posebno dobar u očima posmatrača, a ni zadovoljavajući i srećan po ocjeni i osobe u pitanju.

Moj odgovor na isto pitanje bi bio - promijenio bih vrlo mnogo, ali odluku da emigriram ne bih.

Drago Đačić – Toronto, Kanada