Mrak kad ustanem...

Mrak kad ustanem. Mrak kad idem na posao i kad se vraćam. Kako je egzotično bilo, prve ili prvih godina, pratiti u novinama i na vijestima koliko će biti kraći slijedeći dan. Bilo je nečega mističnog i nestvarnog u sve dužim mračnim periodima. Pa pade snijeg u oktobru i ostade do aprila.

Tako je to ovdje na 200 km ispod polarnog kruga. Depresivno. Ni hiljade lampa u prozorima, ni milioni azaleja, lala, amarilisa koji se nemilice nose kući, daruju prijateljima, ni svjeće koje šire toplinu i prisnost ne mogu raskraviti moju čežnju za mirisom prvih kestena, moju želju da ugrijem ozeble prste na čaši kuhanog vina.

Došla sam ovdje ”izbačena iz sedla”, ne svojom voljom, niti je to bio moj izbor. Na kraju puta je čekao brod koji je kretao uskoro. A onda dani u autobusu. Pa iz aprilskog proljeća u zimu, snijeg, nepoznat jezik…

Proslo je šesnaest godina. Sve je manje telefonskih poziva. Pisma se ne pišu. Poneki mail, SMS.
Vama je dobro, nama je lijepo - reče jedna poznanica koju sam srela pri prvom posjetu mom gradu nakon šest godina. Ko ste to „vi“, a ko smo „mi“?!

Svi smo mi našli neka svoja mjesta. Pripremamo se mi za petak. Naša hrana, muzika. Nostalgija. Sevdah. Dert.

Nisu ljudi ovdje na sjeveru (Švedska) hladni. Srdačni su i spremni da pomognu. Glupo je tražiti da razumiju. Ko od nas razumije njihove šale, ko od nas vlada svim nijansama njihovog, našeg novog, jezika. Treba prihvatiti razlike. Pročitah u priči iz Norveške o pijanima. Slična je slika i ovdje. Začuđeno su me gledale moje nove prijateljice kad sam u sred radne nedjelje ponudila čašu vina uz ručak. Ali na subotnjim večerama....E to je drugo. Tada je OK i da se pretjera.

Proći će ovaj mrak u poslu, u bjegu do Bg ili Zg. Biće to ponovni susreti sa dragim ljudima. Razgovori do jutarnjih sati, posjete pozorištu i kazalištu, besmislene diskusije. „Vrati se“, „Ma nisi valjda luda“. „Gdje ćeš imati takvu mogućnost da se usavršavaš“... „Od tvoje zarade priuštiš si svake godine putovanja, a vidi nas“....

Doći će mart, april. Otopiće se snijeg. Prolistati sve breze i procvijetati sve fuksije. Okitiće se obližnje jezero lopocima. Žutim, bijelim, malim i velikim. Mirisaće šume na svježinu, mir i spokoj.

(/slika2)Uživaću u čarobnoj svjetlosti koja obasijava treperavo, tamno zeleno lišće breza i srebrenih vrba. Još ako imamo sreće pa su dani i rijetke ”noći” tople. Kako vam opisati svjetlo u jedanaest sati noću, u jedan, u tri? Kako vam predočiti tu čaroliju? To se mora doživjeti. Mir, spokoj, cvrkutne po neka ptica, protrči jelen - ogroman, stasit. Zastane, osvrne se i nestane u šumi. Kako objasniti da živim u gradu, a šuma je svuda okolo. Niko ne siječe šumu da bi gradio. Gradi se gdje je priroda ostavila mjesta.

Kako objasniti da mladi roditelji, ravnopravno, dijele skoro dvije godine sa dijetetom prije polaska u vrtić. Da svi đaci dobiju knjige i pribor i besplatan ručak u školi. Da se udžbenici koriste iz generacije u generaciju. Nikom i ne pada na pamet da slavi završetak školske godine cepanjem knjiga. Zašto je teško shvatiti da se dijete brže oporavlja od bolesti ako su mama i tata sa njim/njom u bolnici.

Moja kolegica koja je dugo živjela u Italiji reče jedanput ”ovdje (Švedska) zakoni služe da se poštuju, a u Italiji da se traže rupe i zaobilaze“. Zvuči poznato.

Svaki put kada sam ”dole” vidim da se mnogo šta mijenja na bolje. Lakše se dolazi do dokumenata, ali i dalje treba čekati, plaćati, sakupljati neke druge da bi se priložilo da se dobije onaj prvi.

Zašto krštenica važi pola godine. Objašnjavam dotjeranoj gospođi na šalteru da se ja nisam u međuvremenu rodila neki drugi dan. Ona mi sa osmijehom i ljubazno objašnjava da su to propisi. Nije ona kriva. A ja umorna zaključujem - kakav napredak. Ljubazna, osmijehnuta službenica!

Još jedan vikend prolazi. ”Prešaltavam se” na drugi jezik. Pripremam se za novu, radnu nedjelju. Više se ni ne čudim kad se uhvatim da mislim a drugom jeziku. Doviđenja do petka kada ću opet dozvoliti sjećanjima da nahrle, da se probudi duša slovenska.