Kućica za Mesecu
PLANETOLOGIJA
Zašto da dovozite cement, vodu i ko zna šta još, kada na Mesecu možete od prašine i sumpora da napravite blokove za buduće stalno boravište ljudi?
Američki istraživači su objavili da su dokučili kako to mogu da urade brzo i jevtino.
Za koju godinu čovek će se vratiti na Mesec, posle prvog iskrcavanja 21. jula 1969, kada je astronaut Nil Armstrong oprezno i uplašeno zakoračio na površinu Zemljinog svemirskog pratioca. „Ovo je mali korak za čoveka, ali veliki skok za čovečanstvo”, izustio je, očigledno naučenu rečenicu, putnik iz „Apola 11”.
Izazavši napolje iz omanjeg svemirskog broda, on je ispunio davnašnji ljudski san da iskorači u vanzemaljska prostranstva i ponovio, na izvestan način, podvig Kristifora Kolumba, koji je pre više od pet vekova stupio na tlo Amerike.
Sledeće godine Nacionalna vazduhoplovna i svemirska agencija (NASA) poslaće letelicu (Lunar Reconnaissance Orbiter) da potraži valjano mesto za prizemljenje (primesečenje) astronauta 2020, čime će se SAD vratiti na Mesec. Četvoročlana družina boraviće tamo sedam dana, a to je početak poduhvata izgradnje trajnog staništa.
Otisci šetača
Otiscima stopalama prvih šetača, Nila Armstronga i Edvina Baza Oldrina, prethodili su letovi automatskih letelica: najpre su „Rendžeri” u strmoglavom padu snimili površinu, zatim su „Lunarni orbiteri” oblećući oko Zemljinog satelita ovekovečili područja na koja će ljudi kročiti i, konačno, „Servejori” su mekanim sletanjem utrli stazu američkim lunautima.
Od istorijskog jula 1969. do decembra 1972. godine 12 ljudi skakutalo je po Mesečevim stenama i prašini (šest puta lakše nego na Zemlji) pod okriljem programa „Apolo”, koji je obuhvatio sedam letova (trinaesti se u znaku baksuznog broja okončao pogibijom putnika). Odvažan poduhvat iscrcavanja započeo je stradanjem, jer su u januaru 1967. godine – pripremajući se za prvo putovanje u trajanju od dve sedmice – izgoreli astronauti Virdžil Grisom, Edvard Vajt i Rodžer Čafi.
Poslednji su Mesec posetili (decembar 1972.) Judžin Sernan i dr Harison Smit, drugi kao jedini naučnik (geolog) do sada.
Posle uspešnih spuštanja i tumaranja, sa kojih je doneto 382 kilograma uzoraka stena i prašine i tri minerala koja ne postoje na Zemlji – trankvilit, armalkolit i piroksiferoid, nastupilo je višedecenijsko zatišje.
Beton bez vode
Gradnja kućice (višegodišnje boravište) bila bi basnoslovno skupa, smatra Husam Tutanđi sa Univerziteta Hantsvil (SAD), jer ćete za prevoz kilograma tovara potrošiti od 50 do sto dolara! Stoga je on predložio da se troškovi uveliko snize izradom betona od mesečeve prašine i ničeg više.
(/slika2)Na Zemlji se beton spravlja od šljunka, cementa i vode, a na Mesecu bi se sastojao od prašine, koje ima u izobilju, i sumpora, koji se može izdvojiti iz tla. Potonji je potreban u tečnom ili polutečnom stanju, da bi poslužio za vezivanje, ali treba da se zagreje na 130 do 140 Celzijusovih stepeni. A kada se ohladi, tako napravljen beton za nekoliko sati se stvrdne kao kamen. Na uobičajeni koji se naveliko koristi u zemaljskim uslovima potrebno je čekati do sedam, u izuzetnim okolnostima, čak, 28 dana.
Da bi ispitali odlike mesečevog betona, Husam Tutanđi i Ričard Grugel, geolog iz Svemirskog centra „Maršal”, upotrebili su sastojke koji oponašaju tle na Mesecu. Na svakih 100 grama prašine dodali su 35 grama pročišćenog sumpora i tu smesu su izlili u kocke, sa stranicama po pet sanitmetara. Potom su ih 50 puta hladili (do 27 stepeni ispod nule) i zagrevali (do sobne temperature). Posle svega beton je podneo pritisak od 17 megapaskala (otprilike 170 puta viši od atmosferskog). Začini li se silicijumom, takođe izvađenim iz mesečeve prašine, izdržao je do 20 megapaskala.
Početkom godine je Puter Čen iz Svemirskog centra „Godard” osmislio beton bez vode, u kojem je vezivo epoksid. A taj dodatak mora da se dovozi sa Zemlje.
Preostaje, svakako, da se izradi mešalica i obezbedi napajanje strujom. Za ovo drugo mogle bi da posluže sunčeve peći (zagrevaju ih sunčevi zraci) u kojima he moguće, kako se najavljuje, postići toplotu od 1.000 Celzijusovih stepeni.
Zemljin najbliži sused i najverniji pratlac izvrsno je mesto za prvobitno ljudsko naselje u kosmosu, džinovski teleskop i poletalište ka dalekim svetovima.