U svetu olimpijskih mimova

Aleksandar Apostolovski

11. 08. 2024. 22:00

Novinari tabloida su se ovih dana rastrčali po Urgentnom centru jureći kardiologe. Pitanje je kako da ljude ne strefi srčka dok gledaju naše sportiste na olimpijskim igrama. Tokom finalnog meča u tenisu između Novaka Đokovića i mlađanog Alkaraza, zaista je moglo da se rikne. Jedan od najugroženijih bio je Novakov otac Srđan. Drugari su ga jedva povratili, a onda je Srki, kao terapiju, pozvao trubače. Naravno, kosili su seno.

Ako nas je Nole navikao na besplatne kardio testove izdržljivosti na stres, a nije poznato da je bilo žrtava posle njegovog osvajanja zlatne medalje, jer su oni mudriji izašli napolje i buljili u jednu tačku, polufinale u košarci između Srbije i Amerike bio je verovatno najspektakularniji događaj Olimpijade u Parizu. Od kada se američki drim tim pojavio na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine, sa Majklom Džordanom, Medžikom Džonsonom, Larijem Birdom i ostalim superzvezdama, kao možda najdominantniji tim u istoriji sporta, ovi današnji Amerikanci, sa Lebronom Džejmsom, Stefom Karijem i Kevinom Durentom su tu negde. Kako su konstatovali prosrpski nastrojeni revolveraši u Denveru, trebalo je okupiti najbolji tim svih vremena da bi se slomio Nikola Jokić i srpski tim snova. Sasvim tačno, uz dodatak da je Fiba obezbedila i pomoć sa strane, jer je panamski, bosanski i litvanski sudijski trio svirao toliko u korist Amerikanaca, kao da im je prećeno podužim boravkom u Gvantanamu. Mada, da budemo pošteni, da vas popreko, krvavih očiju pogleda savršena mišićna mašina Lebron Džejms, pitanje je kako bi odsudio i izvesni mudar Srbin koji je konstatovao: „Nisam video kvalitetniji poraz još od 1389. godine.”

Zaista, i za 50 godina, ova utakmica će se prepričavati kao još jedan mitski srpski poraz i kada se to zasladi onim panamskim krojačem, preobučenim u sudiju, koji zajedno sa pajtašima iz Bosne i Litvanije svira Jokiću četvrtu ličnu sedam minuta pre kraja utakmice, eto još jedne velike antisrpske zavere, idealne da se zabavljamo o svom jadu. Ako treba i narednih 500 godina. A zapravo je to bila utakmica svih utakmica, fascinantna, uzbudljiva i ujedno toliko dirljiva da je u trenutku kada je Srbija dobila prvo poluvreme, američki selektor, slavni Stiv Ker, dobio napad panike, svestan da su orlovi dve ranije utakmice s Amerima odigrali bez ikakvih ambicija, kako bi ih uspavali onda kada treba. Pošto smo sredili lagano Nemce i uzeli bronzu, možda treba priupitati legendarnog selektora Karija Pešića zašto je Aleksu Avramovića držao čitavo drugo poluvreme protiv Amera zalepljenog za klupu, umesto da je Aleksa delio minutažu sa Vasilijem Micićem na mestu plejmejkera. Tada bi verovatno sudije zalud svirale u drugu vrstu pištaljke.

Nisam slučajno pomenuo Olimpijadu u Barseloni, jer je te 1992. godine na svečanoj ceremoniji pevala operska diva Monserat Kabalje. Fredi Merkjuri je bio opravdano odsutan. Godinu dana ranije otputovao je u večna lovišta, kao najmoćniji muški glas u istoriji rokenrola. Muzički klasik „Barselona”, objavljen 1987. godine, Monserat i Fredi pevali su u duetu 1988. godine, na festivalu „La Nit”, kada se slavio dolazak olimpijske zastave u španski grad.

Čitav svet je tada znao da je Fredi gej, ali nikome, pa ni njemu samom nikada nije palo na pamet da to naročito ističe, jer su bili dominantni njegov glas, energija i harizma, pa su i najveći homofobi nežno uzdisali i puštali pravu mušku suzu dok su ga slušali i gledali.

Vremena se menjaju. Konzervativci samo što se nisu šlogirali posle ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Parizu, na obalama Sene, videvši u gotovo svakom detalju veličanje LGBT ideologije i politički korektne uniformnosti. Videli smo giljotiniranu pevačku glavu Marije Antoanete, postavljene na Mona Lizu, koja pluta zagađenom Senom, i bahanalije polugolih tela, što slovenački filozof svetskog glasa Slavoj Žižek opisuje kao redak pogled na emancipatorsko jezgro moderne Evrope.

Umetnički direktor ceremonije Tomas Žoli je, bogami, opalio i po hrišćanskim vrednostima, ismevajući sliku Leonarda da Vinčija „Tajna večera”, pa su organizatori posle morali da se izvinjavaju katoličkoj crkvi. Čak je i Iran pozvao na brifing francuskog ambasadora u Teheranu zbog napada na Hrista. I posle neko tvrdi da svet nije inkluzivan!

Dragan Stojanović

Slučaj Turčina Jusufa Dikeča je ilustrativan. Olimpijac u streljaštvu je osvojio srebrnu medalju u mešovitoj konkurenciji u pucanju sa 10 metara vazdušnim pištoljem, ali je na strelište došao kao kul tip, sa facom i pozom šta ja tražim ovde. Bez ikakve dodatne opreme, vizira, i čega već još. Pucao je nonšalantno, držeći drugu ruku u džepu, kao da je govorom tela sugerisao da žuri da upuca metu, a onda skokne do prvog bara i naruči vesper martini, omiljeno piće Džemsa Bonda.

Mladi vole pobednike u svetu mimova, a ne svetskih rekorda i zlatnih medalja. To je pokazala ova Olimpijada. Turčin je postao takozvana internet senzacija, za dan je dobio više od milion pratilaca na „Instagramu”, a u tom e-društvancetu bilo je mesta i za Ilona Maska. Sasvim logično, Ilon odmah namiriše lovu.

U svetu interneta, Dikeč je srušio čuveni mit da se govori samo o olimpijskim pobednicima, dok srebrni ostaju u fusnotama. Ko je onda pobedio kul turskog Bonda? To znamo samo mi. Dikeča je ukokao naš Damir Mikec, u duetu sa Zoranom Arauonović. Partnerka ledeno hladnom Turčinu na strelištu bila je izvesna Tahran.

Dakle, naš Damir je osvojio zlato po pe-esu. Jedno oko mu je bilo prikriveno, imao je sočivo na drugom, kao i veliki par štitnika za uši. Ni Dikeč, međutim, nije od juče. Imao je čepiće za uši, nevidljive za kamere. A da zaista nije naivko, ovaj matorac, ima 51 godinu, pokazao je tako što je osim srebra odmah zgrabio iznenadnu slavu za ruku. Počeo je da postavlja video-kompilacije mimova na turskom jeziku na svom instagram profilu.

Postavši simbol neprskanog mačizma, turski kuler je obrnuo igricu u svetu podeljenom i po pitanjima rodnog i polnog identiteta. Odnosno, otkrivanju ko je muško a ko žensko, što je u neka druga vremena otkrivano vrlo lako. Na prvi pogled ka dole.

Sada čitav svet vrši forenzičku analizu da li je bokserka iz Alžira Imane Helif muškarac ili žena. Bije u ringu kao muško, ali njen otac tvrdi da je rođena i odgajana kao devojka, pa su se u ovu detektivsku globalnu metafiziku uključili i doktori i biolozi, brojeći joj iks i ipsilon hromozome. E sad, ovaj drugi hromozom ipsilon se obično vezuje za muškarce, mada se time ne definiše pol.

Da se čovek prekrsti. Ali kako ne bi bio sumnjiv, to mora da učini na tajnoj večeri!