Na­se­lje za srp­sku pa­met

12. 08. 2024. 08:17

Једна од кућа из 1927. године (Фото: Лична архива)

Ni­ka­da me­đu Be­o­gra­đa­ni­ma ni­je spro­ve­de­na an­ke­ta na te­mu – gde bi ko vo­leo da ži­vi? U kom kvar­tu bi pro­ve­li mla­dost i gde bi naj­ra­di­je do­če­ka­li sta­rost? Od­go­vor se, da­kle, ne zna, ali bi se mo­gao na­slu­ti­ti. Na­i­me, ako bi se od­ba­ci­la no­stal­gi­ja, si­gur­no je da bi se ži­te­lji me­tro­po­le opre­de­li­li za Dor­ćol, Ču­bu­ru, Se­njak, De­di­nje, Va­roš ka­pi­ju ili – Pro­fe­sor­sku ko­lo­ni­ju.

Bi­le bi to sa­mo pu­ste že­lje. Jer, bez ob­zi­ra na ogrom­nu na­va­lu ku­pa­ca, ma­lo ko od ži­te­lja ovih de­lo­va gra­da po­ka­zu­je sprem­nost da se iz njih ise­li i ustu­pi me­sto pri­do­šli­ci. Tu je sa­mo ne­ko­li­ko sreć­ni­ka us­pe­lo da ot­ku­pi ku­ću od pr­vih vla­sni­ka, pa ko se on­da na­se­lio, po­tom­ci su mu ma­hom još tu.

Za­i­sta, za­klo­njen od po­gle­da i za­šti­ćen od bu­ke ve­le­gra­da su­mor­nim ni­zom soc­re­a­li­stič­kih pa­vi­ljo­na ko­ji se pru­ža­ju niz Cvi­ji­će­vu, ovaj ma­li la­vi­rint te­snih uli­či­ca oven­čan po­ro­dič­nim ku­ća­ma kao da ži­vi ne­ka­kav svoj ži­vot, druk­či­ji od onog u osta­lim de­lo­vi­ma Be­o­gra­da.

U Pro­fe­sor­skoj ko­lo­ni­ji sta­nu­ju sta­ro­se­de­o­ci i nji­ho­vi po­tom­ci. Svi se po­zna­ju i ja­vlja­ju jed­ni dru­gi­ma, uč­ti­vi su i ne­na­me­tlji­vi, pred­u­sre­tlji­vi kad us­tre­ba i to­le­rant­ni ako se mo­ra. Ide­al­ne kom­ši­je.

To je za­to što su u naj­lep­šim de­lo­vi­ma Be­o­gra­da ži­ve­li imuć­ni, a ov­de sa­mo uče­ni lju­di. Ovo na­se­lje je, uosta­lom, i na­sta­lo ta­ko, na­men­ski, za pro­fe­so­re Be­o­grad­skog uni­ver­zi­te­ta, a u vre­me gra­do­na­čel­ni­ko­va­nja Ko­ste Ku­ma­nu­di­ja. Na­i­me, Be­o­grad je ne­po­sred­no po­sle Pr­vog ra­ta i po­čet­ka ra­da Uni­ver­zi­te­ta imao mu­ke sa sme­šta­jem pro­fe­so­ra. Sa­mo što je ta­da bi­lo i vo­lje i na­či­na da se ta mu­ka bar de­li­mič­no re­ši.

A re­še­no je ta­ko što je na de­snoj oba­li Sla­vu­je­vog po­to­ka Ge­ne­ral­nim ur­ba­ni­stič­kim pla­nom gra­da iz 1923. pred­vi­đe­no da se upra­vo tu, na do ta­da pu­stoj le­di­ni, na ko­joj su bi­le sta­re ci­gla­ne ko­je su „ku­mo­va­le” Pa­li­lu­li, po­dig­ne no­vo na­se­lje za one ko­ji su dr­ža­vi ta­da bi­li naj­po­treb­ni­ji.

Ne zna se ko se to­ga se­tio, ali je po­zna­to da su pro­fe­so­ri Be­o­grad­skog uni­ver­zi­te­ta iz­ra­di­li pro­je­kat tip­skih po­ro­dič­nih ku­ća po uzo­ru na ne­ke skrom­ni­je grad­ske vi­le. Bi­le su to ma­le i jed­no­stav­ne, naj­če­šće pri­zem­ne zgra­de kva­drat­ne osno­ve, po­ne­ka od njih sa er­ke­rom ili bal­ko­nom pre­ma dvo­ri­štu i s vr­tom is­pred ili iza ku­će.

Be­o­grad­ska op­šti­na da­la je do­zvo­lu za grad­nju, a pro­fe­so­ri, če­tr­de­set njih, sa­sta­li su se mar­ta 1926. go­di­ne i osno­va­li teh­nič­ki bi­ro za iz­grad­nju ko­lo­ni­je. Ku­će su bi­le skrom­no opre­mlje­ne i ko­šta­le oko 300.000 on­da­šnjih di­na­ra. Hi­po­te­kar­na ban­ka odo­bri­la je po­volj­ne kre­di­te pa se ne bi tre­ba­lo ču­di­ti što je ku­ći­cu tu do­bio i po­ne­ki vi­ši ban­kar­ski či­nov­nik.

Iz­gra­đe­no je 58 ku­ća i u njih se use­li­lo 45 pro­fe­so­ra Be­o­grad­skog uni­ver­zi­te­ta, a me­đu nji­ma je ta­da i doc­ni­je bi­lo čak če­tr­na­est aka­de­mi­ka, in­te­lek­tu­al­ne eli­te Be­o­gra­da. Bi­lo je i mno­štvo onih ko­ji su već uži­va­li svet­ski ugled: Mi­lu­tin Mi­lan­ko­vić me­đu pr­vi­ma (za ko­ga se ve­ru­je da je po stru­ci bio ge­ni­je, a da se us­put ba­vio ar­mi­ra­no­be­ton­skim kon­struk­ci­ja­ma, is­tra­ži­va­njem osun­ča­no­sti Ze­mlje, me­na­ma le­de­nih do­ba i „pre­pa­ki­va­njem” sta­rog i no­vog ka­len­da­ra).

Ali, upr­kos ple­me­ni­tim na­me­ra­ma, sli­ka je bi­la da­le­ko od idi­lič­ne.

Pro­fe­sor Ta­di­ja Pe­jo­vić, vr­sni ma­te­ma­ti­čar, pr­vi asi­stent Mi­ha­i­la Pe­tro­vi­ća, opi­sao je u me­mo­a­ri­ma po­čet­ke ži­vo­ta u Pro­fe­sor­skoj ko­lo­ni­ji:

„Zi­da­nje mo­je zgra­de, kao po­sled­nje u ni­zu, kre­nu­lo je kra­jem sep­tem­bra i do­vr­še­no kra­jem no­vem­bra 1926. go­di­ne. Iako je bi­lo do­vr­še­nih zgra­da, ni­ko se ni­je use­lja­vao jer su zi­do­vi bi­li vla­žni. Uli­ce su bi­le pro­se­če­ne, ali bez ika­kve kal­dr­me, a o as­fal­tu i da ne go­vo­rim. Kad pad­ne ki­ša, na­i­đe Bul­bul­der­ski po­tok ko­ji od­se­če na­šu no­vo­i­me­no­va­nu Pro­fe­sor­sku ko­lo­ni­ju od Be­o­gra­da. Ka­ko sam sta­no­vao u vla­žnom sta­nu, use­lim se u no­vu ku­ću 29. 12. 1926. Još ni­smo ima­li de­ce pa smo su­pru­ga i ja sma­tra­li da će­mo lak­še pod­no­si­ti vla­gu u na­šoj, ne­go u tu­đoj ku­ći. Pre­ko da­na ni­smo kod ku­će već na po­slu, a no­ću će­mo spa­va­ti pri otvo­re­nim pro­zo­ri­ma…”

Pi­sao je pro­fe­sor i o za­po­ma­ga­nju ži­te­lja ko­lo­ni­je kod op­štin­skih vla­sti da im se uli­ce kal­dr­mi­šu, ali či­nov­ni­ci se na ovo ni­su pre­te­ra­no uz­bu­đi­va­li. Do­te­ra­li su je­da­red pred sva­ku zgra­du ne­ka­kvu uglje­nu šlja­ku ko­ja se po­sle ki­še br­zo pre­tva­ra­la u cr­no le­plji­vo bla­to. Ku­ka­li su da im se na­dok­na­di bar ma­nji deo tro­ško­va za po­sta­vlja­nje vo­do­vo­da i ka­na­li­za­ci­je, ali uza­lud.

„Kad pad­ne ki­ša, bla­to do gle­žnje­va, a kad ki­ša sta­ne, sve se pre­tvo­ri u de­beo sloj pra­ši­ne… Usled ve­li­kog bla­ta svi smo no­si­li ka­lja­če ve­za­ne ka­na­pom za no­ge da ne bi osta­le u ka­lju­zi. Ni­je bi­lo do­volj­no pri­ve­za­ti ih za ci­pe­le, jer se do­ga­đa­lo da i ci­pe­la osta­ne u bla­tu.”

O tom bla­tu se na stra­ni­ca­ma „Po­li­ti­ke” če­sto ogla­ša­vao i Bog­dan Po­po­vić, naj­sta­ri­ji ži­telj ko­lo­ni­je, a pri­če je ob­ja­vlji­vao s nad­na­slo­vom – „Blat­no sta­nje”.

Po­vo­dom obe­le­ža­va­nja ne­ke okru­gle go­di­šnji­ce Pro­fe­sor­ske ko­lo­ni­je na ku­ća­ma su po­sta­vlje­ne ta­ble sa ime­nom i kra­ćom bi­o­gra­fi­jom ne­gda­šnjeg sta­na­ra. Do ta­da, te ta­ble su po­sto­ja­le sa­mo na ku­ći Mi­lu­ti­na Mi­lan­ko­vi­ća i na onoj u ko­joj je le­gat Na­de­žde Pe­tro­vić.

Ali, tu su se is­pre­či­le ne­ke ne­do­u­mi­ce. Na pri­mer, ku­ću pro­fe­so­ra Je­vre­ma Ne­delj­ko­vi­ća na­sle­dio je zet, aka­de­mik Ži­vo­jin Bum­ba­ši­re­vić, or­to­ped svet­skog gla­sa, a nje­ga si­no­vi Vla­di­mir i Mar­ko, ta­ko­đe čla­no­vi SA­NU. Pa ka­ko i ko­me po­sve­ti­ti plo­ču ili ima li smi­sla po­sta­vi­ti vi­še obe­lež­ja? I šta bi sa ku­ća­ma ko­je su sru­še­ne to­kom rat­nih pre­o­ra­va­nja Be­o­gra­da, a na nji­ho­vom me­stu su doc­ni­je ni­kle no­ve, s no­vim sta­na­ri­ma i vla­sni­ci­ma, a ima i ta­kvih.

U Ko­lo­ni­ji još ži­ve pro­fe­so­ri, a me­đu nji­ma i sve vi­še aka­de­mi­ka.