Naselje za srpsku pamet
Једна од кућа из 1927. године (Фото: Лична архива)
Nikada među Beograđanima nije sprovedena anketa na temu – gde bi ko voleo da živi? U kom kvartu bi proveli mladost i gde bi najradije dočekali starost? Odgovor se, dakle, ne zna, ali bi se mogao naslutiti. Naime, ako bi se odbacila nostalgija, sigurno je da bi se žitelji metropole opredelili za Dorćol, Čuburu, Senjak, Dedinje, Varoš kapiju ili – Profesorsku koloniju.
Bile bi to samo puste želje. Jer, bez obzira na ogromnu navalu kupaca, malo ko od žitelja ovih delova grada pokazuje spremnost da se iz njih iseli i ustupi mesto pridošlici. Tu je samo nekoliko srećnika uspelo da otkupi kuću od prvih vlasnika, pa ko se onda naselio, potomci su mu mahom još tu.
Zaista, zaklonjen od pogleda i zaštićen od buke velegrada sumornim nizom socrealističkih paviljona koji se pružaju niz Cvijićevu, ovaj mali lavirint tesnih uličica ovenčan porodičnim kućama kao da živi nekakav svoj život, drukčiji od onog u ostalim delovima Beograda.
U Profesorskoj koloniji stanuju starosedeoci i njihovi potomci. Svi se poznaju i javljaju jedni drugima, učtivi su i nenametljivi, predusretljivi kad ustreba i tolerantni ako se mora. Idealne komšije.
To je zato što su u najlepšim delovima Beograda živeli imućni, a ovde samo učeni ljudi. Ovo naselje je, uostalom, i nastalo tako, namenski, za profesore Beogradskog univerziteta, a u vreme gradonačelnikovanja Koste Kumanudija. Naime, Beograd je neposredno posle Prvog rata i početka rada Univerziteta imao muke sa smeštajem profesora. Samo što je tada bilo i volje i načina da se ta muka bar delimično reši.
A rešeno je tako što je na desnoj obali Slavujevog potoka Generalnim urbanističkim planom grada iz 1923. predviđeno da se upravo tu, na do tada pustoj ledini, na kojoj su bile stare ciglane koje su „kumovale” Paliluli, podigne novo naselje za one koji su državi tada bili najpotrebniji.
Ne zna se ko se toga setio, ali je poznato da su profesori Beogradskog univerziteta izradili projekat tipskih porodičnih kuća po uzoru na neke skromnije gradske vile. Bile su to male i jednostavne, najčešće prizemne zgrade kvadratne osnove, poneka od njih sa erkerom ili balkonom prema dvorištu i s vrtom ispred ili iza kuće.
Beogradska opština dala je dozvolu za gradnju, a profesori, četrdeset njih, sastali su se marta 1926. godine i osnovali tehnički biro za izgradnju kolonije. Kuće su bile skromno opremljene i koštale oko 300.000 ondašnjih dinara. Hipotekarna banka odobrila je povoljne kredite pa se ne bi trebalo čuditi što je kućicu tu dobio i poneki viši bankarski činovnik.
Izgrađeno je 58 kuća i u njih se uselilo 45 profesora Beogradskog univerziteta, a među njima je tada i docnije bilo čak četrnaest akademika, intelektualne elite Beograda. Bilo je i mnoštvo onih koji su već uživali svetski ugled: Milutin Milanković među prvima (za koga se veruje da je po struci bio genije, a da se usput bavio armiranobetonskim konstrukcijama, istraživanjem osunčanosti Zemlje, menama ledenih doba i „prepakivanjem” starog i novog kalendara).
Ali, uprkos plemenitim namerama, slika je bila daleko od idilične.
Profesor Tadija Pejović, vrsni matematičar, prvi asistent Mihaila Petrovića, opisao je u memoarima početke života u Profesorskoj koloniji:
„Zidanje moje zgrade, kao poslednje u nizu, krenulo je krajem septembra i dovršeno krajem novembra 1926. godine. Iako je bilo dovršenih zgrada, niko se nije useljavao jer su zidovi bili vlažni. Ulice su bile prosečene, ali bez ikakve kaldrme, a o asfaltu i da ne govorim. Kad padne kiša, naiđe Bulbulderski potok koji odseče našu novoimenovanu Profesorsku koloniju od Beograda. Kako sam stanovao u vlažnom stanu, uselim se u novu kuću 29. 12. 1926. Još nismo imali dece pa smo supruga i ja smatrali da ćemo lakše podnositi vlagu u našoj, nego u tuđoj kući. Preko dana nismo kod kuće već na poslu, a noću ćemo spavati pri otvorenim prozorima…”
Pisao je profesor i o zapomaganju žitelja kolonije kod opštinskih vlasti da im se ulice kaldrmišu, ali činovnici se na ovo nisu preterano uzbuđivali. Doterali su jedared pred svaku zgradu nekakvu ugljenu šljaku koja se posle kiše brzo pretvarala u crno lepljivo blato. Kukali su da im se nadoknadi bar manji deo troškova za postavljanje vodovoda i kanalizacije, ali uzalud.
„Kad padne kiša, blato do gležnjeva, a kad kiša stane, sve se pretvori u debeo sloj prašine… Usled velikog blata svi smo nosili kaljače vezane kanapom za noge da ne bi ostale u kaljuzi. Nije bilo dovoljno privezati ih za cipele, jer se događalo da i cipela ostane u blatu.”
O tom blatu se na stranicama „Politike” često oglašavao i Bogdan Popović, najstariji žitelj kolonije, a priče je objavljivao s nadnaslovom – „Blatno stanje”.
Povodom obeležavanja neke okrugle godišnjice Profesorske kolonije na kućama su postavljene table sa imenom i kraćom biografijom negdašnjeg stanara. Do tada, te table su postojale samo na kući Milutina Milankovića i na onoj u kojoj je legat Nadežde Petrović.
Ali, tu su se isprečile neke nedoumice. Na primer, kuću profesora Jevrema Nedeljkovića nasledio je zet, akademik Živojin Bumbaširević, ortoped svetskog glasa, a njega sinovi Vladimir i Marko, takođe članovi SANU. Pa kako i kome posvetiti ploču ili ima li smisla postaviti više obeležja? I šta bi sa kućama koje su srušene tokom ratnih preoravanja Beograda, a na njihovom mestu su docnije nikle nove, s novim stanarima i vlasnicima, a ima i takvih.
U Koloniji još žive profesori, a među njima i sve više akademika.