Isto­ri­ja sa­mo­u­ni­šte­nja

13. 08. 2024. 11:57

И од­ра­сли и де­ца све ви­ше вре­ме­на про­во­де уз ра­чу­на­ре (Фо­то Пик­са­беј)

U zbir­ci pri­ča „Ne­ke sli­ke sve­ta”, u iz­da­nju „Al­ba­tros plus”, pri­ča „Trip­tih o od­la­sku čo­ve­ka” po­či­nje re­če­ni­com: „Da li je to po­če­lo sa ar­hi­tek­tu­rom: čo­vek je kre­nuo u vi­si­nu, u sta­klo, u če­lik, u be­ton, u pra­ve i kri­ve li­ni­je, u bez­lič­nost: čo­ve­ko­va isto­ri­ja je isto­ri­ja sa­mo­u­ni­šte­nja.”

U Bar­se­lo­nu lju­di če­sto od­la­ze da bi vi­de­li Ga­u­di­je­ve gra­đe­vi­ne – je­din­stve­ne, kre­a­tiv­ne, ne­za­bo­rav­ne. Na­ža­lost, vi­še ne­ma ta­ko iz­u­zet­nih ar­hi­te­ka­ta i ar­hi­tek­tu­ra je po­sta­la bez­lič­na, po­jed­no­sta­vlje­na, sve­de­na na pra­ve i kri­ve li­ni­je, ne­ko­li­ko ne­u­tral­nih bo­ja, ne­pre­po­zna­tlji­va. Za iz­ve­sno vre­me gra­do­vi će po­sta­ti slič­ni, ne­pre­po­zna­tlji­vi, Mo­žda će sa­mo Aj­fe­lo­va ku­la da bu­de ori­jen­ta­ci­ja da se na­la­zi­mo u Pa­ri­zu. A fran­cu­ski ar­hi­tek­ta Žan Nu­vel iz­ja­vio je: „Ar­hi­tek­tu­ra je bo­le­sna, ali ni­je pot­pu­no mr­tva.” Za­što to ar­hi­tek­te ra­de?

Da li je to sve po­če­lo sa ar­hi­tek­tu­rom, uvod je u pri­ču ko­ja go­vo­ri o to­me ka­ko će čo­vek se­be da uni­šti teh­no­lo­gi­jom, ve­štač­kom in­te­li­gen­ci­jom... Ve­ći­na čo­ve­čan­stva je ljud­ska ma­sa ko­jom ni­je te­ško ma­ni­pu­li­sa­ti, na­met­nu­ti joj raz­ne stva­ri i ube­di­ti je da to tre­ba da pri­hva­ti. Teh­no­lo­gi­ja, ve­štač­ka in­te­li­gen­ci­ja vo­de ka pot­pu­nom ljud­skom otu­đe­nju, lju­di su stal­no za­gle­da­ni u ekra­ne svo­jih mo­bil­nih te­le­fo­na, kom­pju­te­ra... Ma­lo je ljud­skih pri­snih kon­ta­ka­ta, ljud­sko otu­đe­nje je ne­mi­nov­no, da li će ma­ši­ne da za­vla­da­ju, a čo­vek se za­u­vek iz­gu­bi ne­spo­so­ban da se su­prot­sta­vi.

De­ca se vi­še ne igra­ju kao ne­ka­da, ne­go se­de uz kom­pju­te­re, in­ter­net... A ko­li­ko je to ozbilj­na si­tu­a­ci­ja go­vo­ri po­da­tak da je osno­van Na­ci­o­nal­ni kon­takt cen­tar za bez­bed­nost de­ce na in­ter­ne­tu. Funk­ci­o­ni­še se­dam go­di­na i za to vre­me do­bi­li su vi­še od 40.000 po­zi­va za po­moć. Sva­kog dru­gog da­na jed­no de­te pri­ja­vlju­je že­lju za su­i­ci­dom zbog na­si­lja na in­ter­ne­tu. I lo­gič­ki se na­met­ne pi­ta­nje za­što lju­di se­be i svo­ju de­cu iz­la­žu opa­sno­sti. Za­što pri­sta­ju da im na­met­nu teh­no­lo­gi­ju, in­ter­net, ve­štač­ku in­te­li­gen­ci­ju? Za­što pri­sta­ju da bu­du deo ljud­ske ma­se ko­jom se ma­ni­pu­li­še?

Ka­kve nas opa­sno­sti vre­ba­ju sa­zna­je­mo iz po­da­tka da se te­ro­ri­sti vr­bu­ju pre­ko dru­štve­nih mre­ža, od­no­sno in­ter­ne­ta. Ita­li­jan­ski struč­njak iz obla­sti bez­bed­no­sti Mar­ko Lo­bar­di, na pre­da­va­nju na In­sti­tu­tu za na­ci­o­nal­nu i me­đu­na­rod­nu bez­bed­nost u Be­o­gra­du, re­kao je da je vr­bo­va­nje te­ro­ri­sta pre­ko dru­štve­nih mre­ža no­va opa­snost.

A ka­kva nas opa­snost vre­ba od ve­štač­ke in­te­li­gen­ci­je? U „Po­li­ti­ci” je ne­dav­no ob­ja­vljen tekst pod na­slo­vom „Ne­ma ne­do­dir­lji­vih za ve­štač­ku in­te­li­gen­ci­ju”. Na „Fej­sbu­ku” se po­ja­vio la­žni sni­mak pre­mi­je­ra Mi­lo­ša Vu­če­vi­ća kre­i­ran uz po­moć ve­štač­ke in­te­li­gen­ci­je. Iz ka­bi­ne­ta pred­sed­ni­ka vla­de oba­ve­sti­li su da je iz­ja­va ne­po­sto­je­ća, nje­gov lik zlo­u­po­tre­bljen i da su po­da­ci o pro­jek­ti­ma vla­de la­žni. Oči­gled­no je da za ve­štač­ku in­te­li­gen­ci­ju ne­ma ne­do­dir­lji­vih. Zna­či – svi smo u opa­sno­sti. I na­me­će se pi­ta­nje za­što je smi­šlje­na ve­štač­ka in­te­li­gen­ci­ja. Nje­ni tvor­ci ve­ro­vat­no će re­ći da je smi­šlje­na za do­bro­bit lju­di. A lju­di od nje mo­ra­ju da tra­že za­šti­tu.

Na me­đu­na­rod­nom saj­mu vi­so­ke teh­no­lo­gi­je u Pe­kin­gu pri­ka­za­ni su ro­bo­ti ko­ji su mo­gli da raz­go­va­ra­ju s po­se­ti­o­ci­ma. A u ho­land­skom gra­du Aj­ndho­ve­nu odr­ža­na je fud­bal­ska utak­mi­ca u ko­joj su igra­li ro­bo­ti. Ina­če, tu se odr­ža­va Svet­sko fud­bal­sko pr­ven­stvo za ro­bo­te. U Ja­pa­nu su ne­dav­no pred­sta­vlje­ni ro­bo­ti s ljud­skim li­cem ko­ji se osme­hu­ju. Ja­pan­ski struč­nja­ci, uz po­moć ži­vih de­lo­va ko­že, ob­li­ko­va­li su li­ca ro­bo­ta da bi bi­li što slič­ni­ji lju­di­ma.

Re­če­ni­ca „ljud­ska isto­ri­ja je isto­ri­ja sa­mo­u­ni­šte­nja” sa­da do­bi­ja pra­vi smi­sao. Čo­vek to­ne u teh­no­lo­gi­ju i šta ga če­ka na dnu? A pri­dru­žu­ju mu se i lju­di, sve­sni svih opa­sno­sti teh­no­lo­gi­je, da bi mo­gli da op­sta­nu.