Parada i promenada

19. 08. 2024. 08:19

Фо­то Из ко­лек­ци­је „Био јед­ном је­дан Бе­о­град”

Mno­gi ve­ru­ju da je po­vest Be­o­gra­da odav­no iš­či­ta­na knji­ga, ali pre tri go­di­ne pri­re­đe­na je iz­lo­žba „Spo­me­nič­ko na­sle­đe Uli­ce kne­za Mi­lo­ša” u okvi­ru ma­ni­fe­sta­ci­je „Da­ni evrop­ske ba­šti­ne”, u iz­vo­đe­nju Kse­ni­je Ći­rić, isto­ri­čar­ke umet­no­sti i vi­šeg kon­zer­va­to­ra Za­vo­da za za­šti­tu, ve­li da ni­je baš ta­ko. Svo­jom po­stav­kom do­ta­kla je i na­iz­gled be­zna­čaj­ne stva­ri, a ovo je pri­ča upra­vo o nji­ma.

Ve­ći­na ži­te­lja pre­sto­ni­ce za­kle­la bi se da je pr­vo grad­sko še­ta­li­šte osva­nu­lo u Knez Mi­ha­i­lo­voj uli­ci, da se pro­te­za­lo od „Ru­skog ca­ra” i ugla Obi­li­će­vog ven­ca, od ćo­ška kraj bi­o­sko­pa „Ja­dran” gde su če­sto glu­va­ri­li Mo­mo Ka­por i Ra­di­vo­je Ko­rać Žuć­ko, do spo­me­ni­ka „A la Fran­ce” na Ma­lom Ka­le­meg­da­nu, a da je imao i „re­zer­vni po­lo­žaj” na Stu­dent­skom tr­gu, gde su slo­bod­nim da­ni­ma na­i­la­zi­le ru­me­ne cu­ri­ce, kuć­ne po­moć­ni­ce imuć­ni­jih va­ro­ša­na, ma­hom ode­ve­ne u čip­ka­sto-ša­re­nu na­rod­nu no­šnju, uz ne­su­đe­ne ka­va­lje­re u si­vo­ma­sli­na­stom, pa se ve­ru­je da je baš tu na­sta­la pr­va grad­ska pro­me­na­da, pra­pre­te­ča da­na­šnje pe­šač­ke zo­ne.

Po­gre­šno. Pr­vi be­o­grad­ski kor­zo pro­vla­čio se Top­či­der­skim dru­mom ko­ji je tek 1872. pre­i­me­no­van u Uli­cu kne­za Mi­lo­ša i je­zdio tu­da od sre­di­ne 19. ve­ka, od Aba­džij­ske čar­ši­je, sa­da Uli­ce kra­lji­ce Na­ta­li­je, do Vra­čar­skog po­to­ka ko­ji je od Sla­vi­je Ne­ma­nji­nom te­kao ka Ba­ri Ve­ne­ci­ji.

De­lu­je ne­lo­gič­no jer se po pr­vom re­gu­la­ci­o­nom pla­nu Be­o­gra­da iz 1867. go­di­ne va­roš pro­sti­ra­la do „šan­ca”, a sve van tog ata­ra bi­lo je pu­sta­ra, sa ka­ur­skim gro­bljem i cr­kvom brv­na­rom Sve­tog Mar­ka na Ma­lom Vra­ča­ru i ma­lo bli­žom Ba­tal dža­mi­jom či­ji na­ziv naj­sli­ko­vi­ti­je go­vo­ri o nje­nom me­stu u ta­da­šnjem grad­skom ze­mljo­pi­su.

Ka­ko se to do­go­di­lo?

Zbog pla­ni­ra­nog ši­re­nja srp­skog de­la va­ro­ši, knjaz je iz Be­ča po­zvao gra­đe­vin­skog in­že­nje­ra, Slo­va­ka Fran­ca Jan­kea, da uob­li­či ta­da ne­na­se­ljen i do­sta uda­ljen pro­stor pre­ma Vra­ča­ru. Upra­vo nje­go­vim pla­nom pr­vi put su us­po­sta­vlje­ni evrop­ski prin­ci­pi ne sa­mo u ur­ba­ni­zmu, već i u ar­hi­tek­tu­ri. Jer, ne­pro­hod­ni la­vi­rint sta­zi­ca iz­me­đu ba­šta od­me­ni­le su uli­ce ko­je su se ukr­šta­le pod pra­vim uglom, a pred­vi­đe­no je da se sva zda­nja u nji­ma, če­mu god da su na­me­nje­na, gra­de „u stro­ju”, duž za­cr­ta­nih li­ni­ja... što je bi­lo la­ko iz­vo­dlji­vo jer je mu­dri knjaz na­me­rio da tu nik­ne dr­žav­no-ad­mi­ni­stra­tiv­ni, uprav­ni i voj­ni cen­tar pre­sto­ni­ce i vas­ce­le Sr­bi­je, a pre sve­ga – dvor!

Pr­vi pra­vi dvor po evrop­skim uzan­si­ma (sa do ta­da na­ma ne­po­zna­tim bal­ko­nom) ni­kao je na­spram da­na­šnje Vaz­ne­senj­ske cr­kve, iz­me­đu Pi­var­ske (ta­da de­la Bal­kan­ske od Ve­li­ke pi­va­re) i Top­či­der­skog dru­ma 1836. go­di­ne, ali se Mi­loš ni­ka­da u nje­ga ni­je use­lio jer je 1839. mo­rao da na­pu­sti ze­mlju i na­red­nih 19 go­di­na pro­ve­de u beč­kom eg­zi­lu.

Kraj dvo­ra ure­đe­na je pro­stra­na ba­šta ko­ja i da­nas kra­si taj deo gra­da. U ono vre­me, dvor­ski park bio je za­tvo­ren za va­ro­ški ba­ši­bo­zuk, ali su pri­stup ima­li mi­ni­stri i dr­žav­ni sa­vet­ni­ci pa je za­to na­zvan – So­vet­ski. S od­la­skom Mi­lo­ša, a za­tim i nje­go­vog si­na Mi­ha­i­la u iz­gnan­stvo, ceo taj kom­pleks pre­dat je dr­ža­vi, a dvor pre­pu­šten na ko­ri­šće­nje Mi­ni­star­stvu fi­nan­si­ja Knja­že­vi­ne Sr­bi­je. Za­to je ne­su­đe­ni dvor­ski park do 2017. i po­sta­vlja­nja sto­je­će kom­po­zi­ci­je Ga­vri­la Prin­ci­pa i pre­i­me­no­va­nja po naj­mla­đem mla­do­bo­san­skom re­vo­lu­ci­o­na­ru no­sio na­ziv – Fi­nan­sij­ski park.

Ma­lo za­tim, pre­ko­pu­ta je iz­gra­đe­na Ve­li­ka ka­sar­na, ko­ja s iz­me­nje­nim iz­gle­dom po­sto­ji i da­nas uz zgra­du Ge­ne­ral­šta­ba, a do kra­ja ve­ka je, u skla­du sa već za­po­če­tim iz­gra­đe­na i Voj­na aka­de­mi­ja, pa za njom Vaz­ne­senj­ska cr­kva (1863), sta­ro zda­nje Na­rod­ne skup­šti­ne, zgra­da Mi­ni­star­skog sa­ve­ta, za­tim i Mi­ni­star­stvo voj­no na uglu Ne­ma­nji­ne i Uli­ce kne­za Mi­lo­ša, a po­ru­še­no bom­ba­ma u po­sled­njem svet­skom ra­tu ka­da i dvor – se­ća­nje na nje­ga ču­va još je­di­no Mi­lo­šev amam.

Dvor­ski, od­no­sno Fi­nan­sij­ski park, upa­ra­đe­ni mla­di ka­de­ti, Ve­li­ka pi­va­ra, va­žne dr­žav­ne usta­no­ve, a doc­ni­je i ku­će vi­đe­ni­jih su­gra­đa­na bi­li su raz­log da Top­či­der­ski drum i taj deo gra­da po­sta­nu omi­lje­no še­ta­li­šte tek pro­cve­ta­lih cu­ri­ca i mla­dih voj­ni­ka, upr­kos to­me što uli­ca ni­je bi­la po­plo­ča­na pa je le­ti bi­la pra­šnja­va dža­da, a s je­se­ni i u zi­mu na­lik ka­lja­vom ili smr­znu­tom po­to­ku. Ka­rak­ter pro­me­na­de taj deo gra­da oču­vao je čak i kad je uli­com po­čeo da klo­pa­ra elek­trič­ni tram­vaj – pr­vo do ka­fa­ne „Mo­star”, a doc­ni­je i do Ču­ka­ri­ce.

Iz Grad­ske upra­ve obe­ća­li su da će se uli­ci vra­ti­ti sta­ri sjaj i zna­čaj, pa će mo­žda po­no­vo po­sta­ti dra­go še­ta­li­šte Be­o­gra­đa­na i nji­ho­vih go­sti­ju jer bi to bi­lo rav­no li­sta­nju udž­be­ni­ka isto­ri­je pre­sto­ni­ce u po­sled­nja dva ve­ka.