Kult Ti­ta

21. 08. 2024. 19:57

Јосип Броз Тито (Фото С. Крагујевић)

U felj­to­nu „Ka­ko je stva­ran kult Ti­ta”, auto­ra Sr­đa­na Cvet­ko­vi­ća, sve­o­bu­hvat­no, de­talj­no i do­ku­men­to­va­no iz isto­rij­ske ma­gle iz­ra­nja je­din­stve­na fi­gu­ra, do sa­da oven­ča­va­na ore­o­lom vo­đe re­vo­lu­ci­je, ob­da­re­nog voj­sko­vo­đe, mu­drog dr­žav­ni­ka, ide­o­lo­ga ko­mu­ni­stič­ke par­ti­je, pi­sca to­mo­va knji­ga, pred­sed­ni­ka dr­ža­ve, ko­ji je dr­žav­nič­kim ume­ćem i mu­dro­šću za­di­vio i op­či­nio ceo svet.

Ipak, ovaj no­si­lac mno­go­broj­nih pi­sa­nih i iz­go­vo­re­nih pri­zna­nja, me­da­lja i od­li­ko­va­nja, dok­tor­skih ti­tu­la i vla­snik, ili ko­ri­snik, sku­pih ne­kret­ni­na ni­je us­peo da po­lo­ži pr­vi raz­red osnov­ne ško­le is­pr­ve (ka­ko se vi­di u felj­to­nu). Obi­lje mi­to­va o ve­li­čan­stve­noj i sve­stra­noj lič­no­sti Jo­si­pa Bro­za Ti­ta ra­đa pi­ta­nje: Ka­ko je jed­no se­lja­če (Jo­ška, iz jed­ne knji­ge za de­cu) i li­mar­ski še­grt, ka­sni­je i bo­rac za rad­nič­ka pra­va u istom za­na­tu, imao uslo­ve i pri­li­ke da se ba­vi ma­če­va­njem, pli­va­njem, svi­ra kla­vir i uži­va pri­vi­le­gi­je do­de­lje­ne bur­žo­a­skoj kla­si, pro­tiv ko­je se bo­rio? Pro­šla su bur­na isto­rij­ska vre­me­na, ra­to­vi i re­vo­lu­ci­ja, Ti­to je do­ži­vot­no seo na pre­sto pred­sed­ni­ka Re­pu­bli­ke Ju­go­sla­vi­je.

Go­spo­din Cvet­ko­vić je vr­lo pe­dant­no i ce­lo­vi­to osli­kao i ljud­ski por­tret Ti­ta, po­red osta­log i nje­go­vu sklo­nost, tač­ni­je strast, pre­ma umet­nič­kim de­li­ma, na­ro­či­to sli­kar­skim plat­ni­ma, ko­ja su na­ši struč­nja­ci ot­ku­plji­va­li (či­jim nov­cem?) na svet­skim auk­ci­ja­ma. Sku­po­ce­ne sli­ke, po­sle nje­go­ve smr­ti pro­ce­nje­ne na vi­še od mi­li­jar­du do­la­ra, pre­kri­le su zi­do­ve hod­ni­ka u nje­go­voj pa­la­ti na De­di­nju. Vi­šak sli­ka pre­ne­sen je u dvor­ski park i sme­šten u her­me­tič­ki za­tvo­re­ne vi­tri­ne po­red sta­za. Gde su ta dra­go­ce­na plat­na sa­da?

Sta­ri­je ge­ne­ra­ci­je pam­te i pla­ke­te, umet­nič­ki ob­li­ko­va­ne plo­če od či­stog zla­ta, te­ške ne­ko­li­ko sto­ti­na gra­ma, ko­je je pra­vi­la kov­ni­ca nov­ca u Top­či­de­ru. Ove pla­ke­te su on­da ot­ku­plji­va­la pred­u­ze­ća i, kao znak lju­ba­vi i po­što­va­nja na­ro­da, po­kla­nja­la ih Ti­tu, svo­me vo­đi, „ocu i si­nu na­ro­da”. Gde su te pla­ke­te sa­da?

U Ti­to­va skla­di­šta dra­go­ce­no­sti pri­sti­za­li su i eg­zo­tič­ni, sku­po­ce­ni po­klo­ni od pri­ja­te­lja iz ne­svr­sta­nih ze­ma­lja, ko­ji­ma se i on ka­va­ljer­ski odu­ži­vao, oče­vid­no na­rod­nom umet­nič­kom imo­vi­nom. Vo­leo je luk­suz, zla­to i na­kit, pom­pu i raz­me­ta­nje pred na­ro­dom i sve­tom, sla­vu i po­ni­zne uli­zi­ce, oko se­be i u na­ro­du.

O nje­go­voj voj­nič­koj, po­li­tič­koj i di­plo­mat­skoj pri­ro­di i ce­lo­vi­ti­joj sli­ci Ti­to­ve lič­no­sti, mo­že se pro­či­ta­ti u felj­to­nu. U ovom pi­smu na­veo sam sa­mo ne­ka svo­ja se­ća­nja i za­pa­ža­nja.

Ti­ka Jan­ko­vić,

Be­o­grad