Istinski kult dobrog komšije

27. 09. 2024. 19:42

Рад Александрије Ајдуковић (Фото Љ. Ћинкул)

Još početkom karijere umetnički rad Aleksandrije Ajduković je zapažen, a referentnim priznanjem 2004. godine, na prvom internacionalom izdanju Oktobraskog salona, najavljena je nova autorska ličnost.

Veoma solidno edukovana, ova fotografkinja izgradila je multidisciplinarni koncept stvaralaštva razumevajući paradokse vremena i njegove isturene alternativne pojave. Očito, u personalnom i kreativnom habitusu Aleksandrije Ajduković odnegovana je mera socijalne i emocionalne inteligencije upadljiva u njenom stvaralaštvu, u radu sa kamerom i fokusima na autentične uglove životnih situacija i stanja. Tokom vremena, nagrade za autorski alternativni film samo su potvrdile njen doprinos ovoj stvaralačkoj oblasti. Veliko iskustvo rada sa naturščicima i u timskim projektima bilo je od pomoći u realizaciji i ovog novog projekta.

 Već naslovom „Integracija u tri faze” ona najavljuje problemsko čvorište zapetljano u iskustvu sa kojim se susrećemo tokom čitavog života ‒ kako biti udružen, prihvaćen i/ili ujedinjen u (novu) zajednicu. Fotografkinja svoj slučaj sagledava kao proces u tri faze: medeni mesec, otrežnjenje i integracije. Ovoga puta, idejno, vizuelno i tehnički razuđena tema o integraciji predstavlja autobiografski uvid u načine sopstvenog ujedinjenja u novu životnu sredinu. Naime, stambenim izmeštanjem svoje porodice iz urbanog u ruralni milje neminovno se otvorio procep u modelu života i navikama, u očekivanjima pridošlica, kao i relacijama sa starosedeocima. Jer istinski kult dobrog komšije preživeo je do danas (bar u manjim sredinama) kao činjenica i sastojak kvaliteta života.

  Marker postkoronarnog vremena kod nas upravo je preseljenje prodica iz grada u selo. To iskustvo je Aleksandrija Ajduković imala u vidu kada je pre dve godine započela projekat sa temom posvećenom (sopstvenoj) integraciji. Sa poverenjem u moć zajedničkog rada prišla je novim susetkama i uvela ih je u svoj svet fotoaparata i kamere. Može se reći da su se u novoj ulozi sve učesnice/naturščici snalazile, a prilika da i same učestvuju u igri stvaranja dokumentarnih zapisa kamerom imala je kreativnu moć i iskreni pogled i u sopstveni život.

  Edukovanje u hodu svakako je bilo izazovno radoznalim „učenicama”, Slovakinjama prepoznatljivim u njihovim živopisnim nošnjama. Praktično je stvoren utisak spontanih svakodnevnih situacija u vizuelnim zapisima koje je budno oko fotografkinje usmeravalo, a međusobno poverenje ugrađeno je u ovu kreativnu epizodu u kojoj su akteri samo žene. Može se ovaj projekat razumeti i kao feministički koncept. Jer u praksi, kad su životi mikrozajednica u fokusu, obično su žene nosioci ideja i organizacije, realizacije i tihi lideri. Tako su refleksije svakodnevnog života u svojoj dokumentarnoj formi kreirane u proširenom polju filma, fotografije i kamere obskure.

Postavkom su dobro nivelisane situacije i odnosi novih udruživanja u kojima dominira ženski princip. Upečatljivi kadrovi Slovakinja pored bicikla nižu se u nevelikim kružnim lajt-boksovima. Ove tipične scene iz vojvođanskih sokaka su i svojevrsna oda običaju da svi voze bicikla. Svoju kompleksnu antropološku mikrostudiju sa susetkama Aleksandrija Ajduković razvija na tabletima; pomerajući duhovitom animacijom sadržaj u audio-vizuelnoj igri ženski razgovori postaju upečatljivi trenuci spontanosti i istine.

U istom autorskom rukopisu je i dokumentarni film sa kadrovima sugrađanki koje kamerom snimaju na Dunavu i poljani u Banovcima, selu učesniku ove umetničke sesije, autorka tangira različite vremenske slojeve. Ujedinjujući sopstveni kreativni kredo sa različitim operativnim alatima – fotoaparatom i kamerom superosmicom – i konceptom edukacije i dogovora sa sugrađankama za zajednički projekat Aleksandrija Ajduković stvara kompleksnu, inteligentnu i humanu autobiografsku storiju, ali i refleksiju aktuelnosti našeg vremena, migracijama iz grada u selo ili u inostranstvo.