Izrael određuje da li će biti totalnog rata

Boško Jakšić

03. 10. 2024. 12:19

EPA-EFE/ABIR SULTAN

Iranski vrhovni vođa prihvatio je zahteve tvrdog teokratskog krila pa je prema Izraelu, u znak odmazde za likvidaciju vođe Hezbolaha i komandanta Islamske revolucionarne garde u Bejrutu, uputio dvostruko više raketa nego u aprilu, kada je Islamska Republika prvi put gađala ciljeve po mrskom „cionističkom režimu”.

Izraelski premijer nije morao da se odupire pritiscima svojih koalicionih partnera iz ekstremne desnice pa je u Libanu pokrenuo vazdušnu i kopnenu ofanzivu protiv Hezbolaha, najvažnijeg iranskog partnera na Bliskom istoku, a sada očekuje da takođe dobije aplauze javnosti koja očekuje da ispuni obećanje o kažnjavanju lidera Osovine otpora koja preti uništavanjem Izraela.

Dva zakleta neprijatelja bliža su konfrontaciji nego ikada ranije, još od vremena islamske revolucije 1979, ali to ne znači da je rat koji bi zapalio region neizbežan. Bliski istok je nepredvidljiv.

Ajatolah Ali Hamnei se uprkos lansiranja balističkih i hipersoničnih projektila prema „srcu Izraela” nada da će moći da nastavi sa politikom „strateškog strpljenja”, koju je proklamovao u vreme izbijanja rata u Gazi i da će izbeći totalni rat sa Izraelom koji bi podrazumevao direktnu konfrontaciju sa Sjedinjenim Državama koje su već značajne vojne potencijale rasporedile po Persijskom zalivu i u istočnom Mediteranu.

Premijer Benjamin Netanjahu iz jednog rata upada u drugi, a njegova doktrina „strateškog nestrpljenja” nalaže mu da pokuša da iseče „sve pipke oktopoda”, kako naziva saveznike Irana okupljene po Libanu, Gazi, Siriji, Jemenu ili Iraku u „Pojasu vatre”.

Izrael je obećao oštar odgovor. Netanjahu godinama sanja o bombardovanju nuklearnih postrojenja Irana koje je proglasio za „egzistencijalnu pretnju” jevrejskoj državi. Da li bi novi raketni napad mogao da iskoristi kao povod, povlačeći za sobom Ameriku koja bi da izbegne da bude uvučena u razoran regionalni konflikt?

Pretnja američkog vojnog angažovanja više nije teoretska. Svakog dana Amerika se približava pridruživanju izraelskom napadu, što zbog zaštite saveznika, što radi odbrane sopstvenih interesa – po cenu dodatnog gubitka međunarodnog kredibiliteta, posebno u muslimanskom svetu. Rusija i Kina će samo pojačati podršku Iranu.

Vašington i dalje insistira na hitnom prekidu vatre u Libanu i ne kaže da bi stao iza izraelskog napada na Iran, ali Netanjahu bi, za razliku od sličnih situacija u prošlosti, ovoga puta mogao da bude ohrabren podrškom SAD, koju je izraelskom vojnom ministru Joavu Galantu preneo američki sekretar za odbranu Lojd Ostin.

Iran je, kao i u aprilu, gotovo obavezan da zbog sopstvene i javnosti islamskog sveta „kazni” Izrael i da tvrdi da bi na svaki odgovor Izraela uzvratio napadima koji bi tek pokazali pravu silu kojom raspolaže. Zapaljiva retorika istovremeno je propraćena umerenim izjavama predsednika Masuda Pezeškijana, koji je u razgovorima sa predstavnicima Hezbolaha ponovio posvećenost Libanu i svojim šiitskim saveznicima, ali ih savetuje da izbegnu totalni rat.

To što je Teheran odložio obećanje da će osvetiti smrt lidera Hamasa Ismaila Hanijea izazvalo je nezadovoljstvo vladajućeg konzervativnog krila iranske politike, koje očekuje da se posle likvidacije Hasana Nasralaha oružjem zaustavi „izraelska mašina terora”. Vrhovni vođa nije imao mnogo izbora svestan da bi u suprotnom Teheran bio optuživan za neodlučnost koja je ravna slabosti. Morao je i da blokira Netanjahuovu poruku iranskom narodu u kojoj glorifikuje persijsku civilizaciju i Irance upozorava da će ih „tirani” dovesti na ivicu ambisa.

Mnogo toga zavisiće od onoga što će tokom sutrašnje molitve imati da kaže ajatolah Hamnei, koji takve propovedi koristi veoma retko, samo u najvažnijim momentima. Prihvatanje velikog rizika, ili oštre reči iza kojih se krije želja za održavanje statusa kvo? To što je Iran relativno brzo okončao svoju „osvetu” ukazuje da ne želi nove provokacije osvetnički raspoloženog izraelskog premijera koji samo proširuje frontove Bliskog istoka.

Ključno pitanje je da li najvažniji akteri krize imaju strategiju ili je svaka akcija samo reakcija na poteze druge strane. Postoji li u Tel Avivu plan za dan posle ili sledi samo više haosa? Da li je svaka kriza prilika da se traga za dugoročnim rešenjima, kako kažu, ili je samo nova vežbanka destrukcije?

„Država Izrael se nalazi usred najtežeg perioda svoje istorije, sa bezobzirnim liderstvom na čijem je čelu čovek čije je jedino obećanje koje je dao i ispunio svom narodu da živi sa mačem”, piše „Harec” u redakcijskom uvodniku pod naslovom „Gde ide Izrael kada je jedini horizont koji njegovi lideri nude rat?”