Mozaici pred kojima se ćuti i moli

Branka Vasiljević

04. 10. 2024. 08:07

Ђу­ро П. Ра­дло­вић (Фо­то Б. Ва­си­ље­вић)

Od­u­zi­ma­ju dah, bla­že i oba­sja­va­ju du­šu. Pred nji­ma se pla­če, ra­du­je i mo­li. Ta­ko se mo­gu opi­sa­ti mo­za­i­ci ko­je po­sled­njih šest de­ce­ni­ja stva­rao je­dan od naj­zna­čaj­ni­jih mo­za­i­ča­ra u re­gi­o­nu pro­fe­sor Đu­ro Ra­dlo­vić. Ju­če je u Klu­bu Ra­dio-te­le­vi­zi­je Sr­bi­je pred­sta­vlje­na re­pre­zen­ta­tiv­na mo­no­gra­fi­ja „Svet mo­za­i­ka Đu­re P. Ra­dlo­vi­ća” či­ji je autor prof. dr Jo­vi­ca Tr­ku­lja.

– Od­lu­čio sam da ovu mo­no­gra­fi­ju ura­dim jer o Đu­ri ni­su mno­go go­vo­ri­li me­di­ji i kri­ti­ča­ri ni­ti je bio mi­lje­nik na­gra­da. Po­dr­šku mi je dao di­rek­tor bi­bli­o­te­ke u Ki­kin­di i ta­ko je to kre­nu­lo – ob­ja­šnja­va Tr­ku­lja, ko­ji je ob­i­šao sva me­sta gde je Ra­dlo­vić ži­veo i stva­rao.  

A pro­fe­sor je osta­vio umet­nič­ki pe­čat u Cr­kvi Sve­te Pet­ke na Ka­le­meg­da­nu, u Cr­kvi Sve­tog Pe­tra i Pa­vla, Hra­mu Hri­sta Spa­sa u Ba­nja­lu­ci, ma­na­sti­ru Va­si­li­ja Ostro­škog u Bi­je­lji­ni... Kru­na nje­go­vog ra­da je mo­za­ik Hri­sta Spa­si­te­lja na pre­sto­lu, u be­o­grad­skoj Cr­kvi Sve­tog Mar­ka. Ov­de se na­la­zi i mo­za­ik „Bla­go­ve­sti”, za ko­ji je Ra­dlo­vić po­seb­no ve­zan.

Mo­no­gra­fi­ja je po­sve­će­na uči­te­lju Ži­vu Mir­ko­vu, ko­ji je Ra­dlo­vi­ća kao đa­ka osmo­let­ke uveo u le­po­te li­kov­nog stva­ra­la­štva. O tom od­no­su go­vo­ri­la je prof. dr Smi­lja­na Ž. Mir­kov.

– Moj otac je zra­čio op­ti­mi­zmom, lju­ba­vlju i ne­žno­šću. I da ni­šta dru­go ni­je ura­dio, osim što je Đu­ru Ra­dlo­vi­ća pod­sta­kao da po­sta­ne umet­nik, moj bi ta­ta do­volj­no ura­dio u svom ži­vo­tu – re­kla je ona. Lju­bav pre­ma sa­kral­nom mo­za­i­ku Ra­dlo­vi­ću se ro­di­la u Aja So­fi­ji, gde ga je oča­rao pri­kaz Hri­sta.

– Na fa­kul­te­tu su za­pa­zi­li moj za­nat­ski dar i pod­sta­kli me da se usa­vr­ša­vam u mo­za­i­ku, jed­noj od naj­te­žih i naj­traj­ni­jih sli­kar­skih teh­ni­ka. Pro­fa­ni mo­za­ik je igra, de­ko­ra­ci­ja, a sa­kral­ni zah­te­va str­plje­nje, teh­ni­ku i du­šu – is­ta­kao je on.

Od­nos pun raz­u­me­va­nja iz­gra­dio je s pro­to­je­re­jom-sta­vro­fo­rom Tra­ja­nom Ko­ji­ćem, ne­ka­da­šnjim sta­re­ši­nom Cr­kve Sve­tog Mar­ka.

– Ka­žu da sva­ka zgra­da ima pe­čat auto­ra, ar­hi­tek­te, a da u cr­kvi te ozna­ke ne­ma. I ne tre­ba da je bu­de. Jer ime umet­ni­ka ko­ji je osli­ka za­pi­sa­no je u knji­zi bož­jeg več­nog ži­vo­ta. To je naj­ve­ća na­gra­da. I dok dru­gi do­bi­ja­ju na­gra­de, brat Đu­ro ću­ti i ra­di. I do­bi­ja po­hva­le od ver­ni­ka ko­ji gle­da­ju u mo­za­i­ke i mo­le se pred nji­ma. Ni­sam za­pa­zio ni­kog ko je stao pred mo­za­i­ke u Cr­kvi Sve­tog Mar­ka, a da ni­je vi­deo naj­ve­ću le­po­tu sve­ta – is­ta­kao je Ko­jić.