Rod i pol u transu
Čovek se rađa kao muško ili žensko. Samo žene mogu da rađaju i doje. Nije moguće promeniti pol. Ove tri izjave koje sadrže biološke i medicinske činjenice u progresivnim demokratijama Zapada danas se smatraju homofobičnim i transfobičnim. Etiketirane su kao govor mržnje koji „negira postojanje transosoba” i izaziva ili pojačava njihovo os
ećanje rodne disforije, tj. nesklada između tela u kom su rođeni i njihovog subjektivnog doživljaja sebe. One takođe veoma sažeto ilustruju suštinu vouk ideologije koja se širi kroz sve pore zapadnih država i društava, a ubrzano se preliva i u naš deo sveta.
Zašto su navedene tvrdnje neprihvatljive u „osvešćenom” (vouk) svetu? Za ideologe koji smatraju da se svet deli na potlačene i tlačitelje, slično kao što i marksizam deli društvo na vladajuću i radničku klasu, određene društvene kategorije ili grupe osoba po definiciji su slabije, a samim tim i obespravljene – žene, osobe s invaliditetom, osobe druge boje kože, LGBT osobe i druge „manjinske grupe” poput npr. gojaznih. Svi oni žrtve su „sistemskog rasizma i diskriminacije” dominantnih grupa stanovništva, oličenih u muškarcu koji je belac, heteroseksualac i hrišćanin, iako vouk ideologiju redom odbacuju i muslimanske zemlje s nebelim i očigledno nehrišćanskim stanovništvom.
Insistiranje na „sistemskom rasizmu” i viktimizacija „slabijih” dovela je do uvođenja kvota pri upisu u škole, zapošljavanju, u politici i slično, što je potpuno skrajnulo meritokratiju. Tako je i Bajden nedavno izjavio da je potpredsednica Haris odabrana za predsedničkog kandidata zato što je žena i crnkinja i time još jednom pokazao da je identitetska politika postala važnija od nečijih kvaliteta, znanja i sposobnosti potrebnih za datu poziciju.
Vouk ideologija poriče polnu binarnost ljudi i tvrdi da su muškarac i žena društveni konstrukti, da decu ne treba „uslovljavati” da odrastu kao pripadnici jednog od dva pola već ih pustiti da sami otkriju šta su – muško, žensko, oboje pomalo, nijedno od toga ili nešto četvrto, deseto, pedeseto... Takvo shvatanje dovelo nas je dotle da se zdravstvenim radnicima sada nalaže da umesto reči majka kažu „osoba koja rađa”, umesto žene – „osoba koja ima menstruaciju” ili „osoba s matericom”, umesto dojenja da govore o „hranjenju grudnim košem”, i to ne majčinim nego „ljudskim” mlekom, i da prilikom posete lekaru čak i muškarce pitaju da li su trudni. A sve zbog toga što se mali procenat muškaraca oblači i ponaša kao da su žene, a još manji procenat žena predstavlja se svetu u uobičajenoj muškoj garderobi i s muškim manirima. Ukoliko i dalje nije jasno da je ovo put ka brisanju žena, setimo se da se reč „žena” u rečnicima sve češće sada definiše kao „nemuška osoba” (non-male).
Posebno je problematično pitanje zaštite dece od nepovratnih promena do kojih dolazi tokom tzv. džender tranzicije (prelaska u drugi pol). Nesporno je da su odrasle osobe slobodne da rade sa svojim telom šta hoće, ali je i te kako sporno ugrožavati bezbednost i zdravlje maloletnika koji nisu u stanju da daju informisani pristanak na ovakve medicinske procedure. Industrija promene pola u Americi je 2021. procenjena na 1,9 milijardi dolara. Britanska džender klinika pri Institutu „Tavistok” primila je 80 pacijenata 2009. godine, a 10 godina kasnije 2.700, tj. 33 puta više. U Americi su 2007. postojale dve džender klinike, a 2022. ih ima skoro 200, a od tog broja oko 60 su pedijatrijske džender klinike. Od 2016. do 2019 – za samo tri godine – broj dvostrukih mastektomija na zdravim devojkama porastao je za 400 odsto. Dečja bolnica u Bostonu na svojoj internet stranici ponosno izjavljuje da su od 2007. godine „proširili program kako bismo prihvatili pacijente uzrasta od tri do 25 godina”.
Pubertet nije bolest. To je ključni period normalnog razvoja koji se radikalno remeti prepisivanjem blokatora puberteta kao što je lupron, lek koji se inače koristi za hemijsku kastraciju osuđenih silovatelja. Kada se normalni tok puberteta zaustavi, od dece se zauvek ukrade dragoceno vreme za važan rast kostiju i mozga, kao i za polni i psihosocijalni razvoj. To vreme se nikada ne može vratiti niti nadoknaditi. Između 80 odsto i 96 odsto dece s rodnom disforijom prevaziđe osećanja nelagode zbog sopstvenog tela do kraja puberteta. Njima nisu potrebne nepovratne operacije, već pomoć da se izbore s problemima mentalnog zdravlja i da prihvate svoje telo. Niko se ne rađa u pogrešnom telu, ali može da završi u njemu ako krene putem hormona i operacija.
Da nije reč o fiziološkoj pojavi u pubertetu, već o društvenoj zarazi, potvrđuje činjenica da se devojke nesrazmerno više deklarišu kao transrodne nego dečaci. Lekarima i psiholozima tinejdžerke priznaju da s društvenih mreža i iz medija osećaju izuzetan pritisak da budu mršave i seksualno aktivne da bi bile prihvaćene u društvu. Ranije ih je takav stres uglavnom vodio u anoreksiju, a danas se devojkama koje se ne uklapaju u nametnuti imidž zgodne mršavice govori da je to zbog toga što su zapravo rođene u pogrešnom telu. Takođe, čim se jedno dete u razredu deklariše kao transrodno i postane središte pažnje progresivnih nastavnika, nekoliko drugih krene istim stopama, jer brzo uvide da je to poželjno društveno ponašanje.
Kao i svaka ideologija, voukizam propisuje šta je dozvoljeno reći, a šta ne, te tako zakoni u mnogim američkim državama, Kanadi i Australiji predviđaju kazne ako se nekome obratite u „pogrešnom” gramatičkom rodu, ili ako muškarcu koji tvrdi da je žena uskratite pristup ženskim prostorijama, ženskim sportskim kategorijama pa čak i ženskom zatvoru. Žene u bolnici ne smeju da traže da ih pregleda biološka žena jer je to diskriminacija prema muškarcima koji se osećaju kao žene. Da li je važnije ne povrediti osećanja odraslih muškaraca nego pojačati traumu i stres kod žena koje su već pretrpele nasilje od nekog drugog muškarca ili se jednostavno ne osećaju prijatno da ih pregleda muškarac?
Danas je upotreba pogrešne zamenice čin nasilja – tzv. misdžendering. A kako bismo onda nazvali brisanje čitavog vokabulara koji opisuje žene? ¶
*Koordinator Koalicije za prirodnu porodicu