Višepartijsko jednoumlje
Ljudi koji biraju korumpirane, lažljive, lopove i izdajice nisu žrtve, već saučesnici.
Džordž Orvel
Po zakonu verovatnoće, među 154 poslanika vladajuće koalicije morao je da se nađe barem jedan koji deli negativne stavove većinske javnosti Srbije povodom kopanja litijuma. Nijedan! Kakav trijumf jednoumlja, partijske discipline, autoritarnosti, poltronstva i kolektivnog straha koji sprečava svaki individualizam mišljenja.
Da nije većinskog proporcionalnog izbornog sistema, da su poslanici direktno odgovorni onima koji ih biraju, sigurno bi bilo drugačije. Voleo bih da vidim poslanika SNS-a iz Loznice koji bi se osudio da podrži rudarenje.
Svi se kriju u zaklonu stranačkih lista bez odgovornosti biračima, ali sa bezupitnom lojalnošću onome ko je komandovao kako da se glasa. Tako se na listama, koje građani jedva i da pogledaju, skupljaju opskurni laktaši i oportunisti kojima je politika prilika za bogaćenje, a ne pobuda.
Naše partije su začarani krugovi partijske hijerarhije. Mapet-šou servilne idolatrije. Ne može unutar stranaka da bude „različitih” iako osvedočeno pripadaš njenoj ideologiji i programu. Mora da postoji gazda koji je ubeđen da je od svih drugih stranačkih kolega pametniji i da je isisao sav IQ iz Mense i cevčicom ga sebi ubrizgao u mozak.
Davno sam pisao da ovde vlada višepartijsko jednoumlje. Živimo u totalitarnom sistemu koji niko od vremena Josipa Broza i Slobodana Miloševića nije ozbiljno pokušao da razgradi. Srbija je zemlja mimikrije demokratije koja nije u stanju da pobegne od jednog svevidećeg autoriteta.
Pisao sam, takođe, da je autoritarnost duboko ukorenjena u partijama koje sebe predstavljaju kao demokratske. Veliki broj stranaka je Van men šou, a ta potreba za neprikosnovenim liderom koji je ekskluzivni partijski totem ukidala je svaku unutrašnju debatu ili vodila sukobu gordosti. Umesto da bude negovano, drukčije mišljenje se sankcionisalo.
Šta reći o Demokratskoj stranci, jednoj od dve najstarije u Srbiji? Cepala se svaki put kada bi neko osporio šefa. Ili je izbacivan, ili je osnovao sopstvenu partiju ili je završio u SNS-u. Iza te otužne jednoćelijske deobe, koja je u međuvremenu dobila dimenzije epidemije, kriju se sujetne želje za apsolutističkom komandom.
Naprednjaci su nakaradni poredak doveli gotovo do savršenstva pa i svaka nijansa različitog mišljenja od Vrhovnog znači gubitak privilegija i lukrativnih nagrada koje pripadaju odabranom krugu lojalnih. Kult ličnosti je neizbežno profunkcionisao, iako pamtim da me je Aleksandar Vučić svojevremeno pozvao da bi mi se zahvalio na tekstu u kome sam, da sažmem, pisao da ovaj narod jeste sklon vođama, ali da kulta ličnosti nema ukoliko onaj kome je upućeno divljenje to ne prihvati.
Lojalnost nekoj političkoj ideji ne podrazumeva bespogovorno slušanje. Stranački lideri trebalo bi da budu zadovoljni što su privukli nekog čiji je većinski paket mišljenja blizak stranačkom programu. Nisu. Žele „novog čoveka za novo doba” po boljševičkoj matrici.
Ukida se pravo na slobodno mišljenje i slobodnu reč. Netolerancija caruje na sve strane i ništa neobično da smo dobili duboko podeljeno i opasno polarizovano društvo. Tražiti od novinara da izdaju profesionalnu etiku je posredna potvrda nedostatka poverenja političara u sopstvenu sposobnost da osvoje „srca i duše” svojih građana.
Kategorija odgovornosti je nepoznata aktuelnoj vlasti, a da li postoji u opoziciji? Ako je suditi po spremnosti da se lidersko mesto ustupi nekom novom, da se angažuju mladi eksperti pre nego što odu u inostranstvo, ne postoji. Kada se i pojave nova lica, uče ih da čuvaju kružoke svojih stranaka kao da su sekta. Suviše je političara koji žele da budu vrhunski žreci, isključivi arbitri koji očekuju da njihova razmišljanja i lični stavovi po automatizmu dobiju kim-il-sungovsku stranačku saglasnost. Ako ih neko pita zašto se ne povuku u drugi film kada duže od decenije ne uspevaju da promene vlast, nadmeni monopolisti istine se ljute.
Gde je ozbiljna rasprava o pravim uzrocima raspada koalicije Moramo uoči junskih izbora? Ko je upitao čija je odgovornost što je Demokratska stranka odgurana na periferiju srpske politike? Odgovor je jednostavan: nije vreme za kritiku kada treba rušiti Vučića. Zvuči kao eho predsednikovih reči da nije vreme za priču o kontroli sudstva, aferama korupcije ili litijumu dok vlasti u Prištini pokušavaju da sprovedu etničko čišćenje Srba.
Zazirem od poziva na apsolutnu političku koheziju u „teškim vremenima”. Ne zato što mislim da nam zajedništvo nije potrebno, naprotiv, već zato što me iskustvo uči da budem obazriv. Koncept koji zvuči pozitivno u praksi lako može da postane opasan zbog mogućnosti manipulacije preplašenog naroda koji se zbija oko vođe ili jedne partije.
Slavni američki senator Vilijam Fulbrajt svojevremeno je napisao: „Kritikovati sopstvenu zemlju predstavlja uslugu i kompliment. Usluga je jer zemlja može da pokuša da bude bolja nego što jeste. Kritika je, ukratko, više od prava. Ona je patriotski čin – viši oblik patriotizma”.
Utemeljena kritika je lekovita – po društvo, ali ne i po subjekte kritike koji to perfidno predstavljaju kao napad na Srbiju i njen razvoj, kako to radi predsednik. Politika je ozbiljna disciplina i svakog svog aktera stavlja pod lupu. Da bi dobili najbolje.
Tako bi trebalo da bude u demokratiji, ali demokratiji rade o glavi sa svih strana. Svi nude neke svoje svete krave i očekuju slepu privrženost plemenu koje su odabrali. Svaka kritika unutar plemena smatra se izdajom. Svaki vođa želi da ga štiti rimokatolička dogma o nepogrešivosti pape.
Ruku na srce, sve navedeno ne abolira građane, mi smo ipak najveći krivci. Ovako letargični ne zaslužujemo ni bolju vlast ni bolju opoziciju. Promene nikada ne donosi većina. Nobelovac Orhan Pamuk rekao je da je par procenata hrabrih oduvek menjalo svet.
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista