Udvaranje divljih ćurana

20. 11. 2008. 22:00

Дивља чурка

Divlje ćurke nekada su živele širom Severne Amerike, a danas ih ima uglavnom na istoku Sjedinjenih Američkih Država, na izolovanim teritorijama na zapadu i u severnim delovima Meksika. Za smanjenje njihovog broja krivi su sladokusci koji uživaju u njihovom mesu, ali i lovci koji ih i danas ubijaju. Kao lovna divljač, krajem devetnaestog veka divlje ćurke su donete i u Evropu, u Mađarsku i Austriju, odakle su se proširile po kontinentu, a danas ih ima i na Novom Zelandu.

Ove krupne ptice iz porodice fazana mogu se prepoznati po goloj glavi prekrivenoj crvenom ili plavom kožom, kao i kožnim izraslinama koje vise preko kljuna. Mužjaci su prekriveni raskošnim tamnim perjem, koje se presijava u zelenkastim, plavim, ružičastim, bakarnim i zlatnim tonovima, dok je perje ženke tamno, bez odsjaja. Ćurani, pored toga, na nogama imaju i izrasline poznate kao mamuze, a na grudima većine postoji i „brada” – ćuba od sitnog perja, kakvu ženke gotovo nikad nemaju. Najteži mužjaci dostižu težinu od jedanaest kilograma, dok su ženke upola lakše.

Divlje ćurke pare se tokom zime, u januaru ili februaru. Parenju prethodi ritual udvaranja: mužjak širi svoj raskošni rep u lepezu, vrhove raširenih krila spušta do zemlje, zabacuje glavu unazad i ćurliče ne bi li privukao ženku. Mužjaci se često udvaraju i u paru, nadmećući se za naklonost potencijalne partnerke. Ženka sama pravi rupu u zemlji i oblaže je suvim lišćem ili travom, a zatim u nju snese od četiri do sedamnaest jaja. Često se dešava da neko od jaja podmetne i u gnezdo druge ćurke, ili neke srodne ptice. Posle četiri nedelje ćurići probijaju ljusku i izlaze iz jaja, a već narednog dana prvi put izlaze iz gnezda i sami kreću u potragu za hranom. Ovi svaštojedi najviše jedu orašaste plodove, semenke, pupoljke i lišće, a manji deo njihove ishrane čine insekti, žabe, zmije i gušteri. Hranu najčešće pronalaze na zemlji, a ponekad se popnu i na žbun ili omanje drvo kako bi dohvatili plodove i izdanke biljaka.

Da bi izbegle mnogobrojne grabljivce, divlje ćurke jedu tek kad se spusti sumrak. Jaja i mladunci su u opasnosti od rakuna, oposuma, lisica, tvorova, jaguara i zmija, dok odrasle životinje obično završe kao žrtve kojota, orlova i sova, ili ih ubiju lovci. Kada osete opasnost, ćurke se daju u beg ili se vinu u vazduh. Mogu da lete brzinom od osamdesetak kilometara na čas, ali najčešće to rade veoma nisko i retko preleću daljine veće od 400 metara.

Tokom hladnih meseci ptice se udružuju kako bi se bolje zagrejale i zaštitile od opasnosti, a u ovim jatima ponekad ima i po dvesta ćuraka, uglavnom ženki i mladunaca.