Stara migrena za novu upravu
Пао камен са срца: Бибрас Натхо, стрелац изједначујућег гола (Фото М. Рашић)
S novim trenerom i novom upravom Partizan je počeo da ređa pobede. Prekjuče, kod kuće, protiv Čukaričkog, utakmica je odigrana u ambijentu, koji je doskora bio nezamisliv. Tribine, sem one na severu, koja je neka vrsta placa za „konzulate” pristalica protivničkih ekipa, bile su pune. Na njima je vladalo vedro raspoloženje, bilo je i dece i, s obzirom na konačan ishod, publika, čije je srce uglavnom kucalo za „crno-bele” razišla se kao ona, koja je zadovoljna posle uspešne pozorišne predstave.
Novopazarskih 4:3 i 3:1 protiv Čukaričkog Savi Miloševiću i privremenom odboru daju vetar u jedra. Međutim, Partizan ne treba da bude jedrenjak, da zavisi od ćudi vetra i drugih okolnosti, nego ledolomac, koji se probija kroz sve prepreke na plovidbi po domaćim i međunarodnim vodama.
Pada u oči da je u oba okršaja Partizan jurio rezultat. U Novom Pazaru je domaćin vodio s 2:0 i to posle dvadesetak minuta igre, a Čukarički je u Humskoj imao 1:0 i nekoliko neiskorišćenih šansi. Trijumfi posle preokreta imaju poseban značaj, pošto dolivaju samopouzdanje do vrha. Međutim, okršaj s ekipom s Banovog brda je primer da ne mora bolji, onaj koji ima više šansi, i da slavi.
Verovatno su rane na rukama, koje su bile pune, a na kraju su ostale prazne, zato i bolnije, pa se Čukarički ubrzo posle utakmice žalio javnosti. Koliko ima osnova za to, posebna je tema, koja se gotovo redovno raspiruje kad god neko nije zadovoljan rezultatom.
Običaj je da se na utuk odgovori utukom, pa nastavcima nikad kraja. Novom Partizanovom rukovodstvu trošenje energije na to, pogotovo u ovom trenutku kad je zatrpano nasleđenim problemima, nije potrebno. A ni bilo kom drugom klubu ne rešava suštinske nevolje, nego ih samo skreće sa njih.
To šteti i našem fudbalu u celini, jer ljudi u njemu svoje mogućnosti ne koriste za polemike o njegovom unapređivanju, neko za ostvarivanje klupskih interesa. Zbog toga bi Partizan mogao da se uzdrži od borbe perom, da, recimo, konstatuje da svako vidi utakmicu na svoj način. I da time utaba put drugačijem pristupu gledanju na probleme.
Drugačijim pristupom, ili bar zato što se očekuje da će tako da bude, publika je vraćena na stadion. I u klubu su, s razlogom, veoma zadovoljni zbog toga. Ali, zbog opšteg odličnog utiska, zbog vraćenog jedinstva svih kojima je stalo do Partizana, treba na vreme da se oplevi ono što može da izdžiglja u korov. Tek što je počela utakmica je prekinuta zbog dimne zavese koja se nadvila nad igralištem. Bio je to hir nekih s tribina zbog koga je mnogo puta dosad Partizan plaćao ceh. Trebalo bi već sada da se postigne dogovor da se ne pravi klubu takva medveđa usluga, jer će to da dovede ne samo do bacanja u vetar para iz klupske blagajne, nego će biti rasterani i oni, koji na utakmice dolaze kao ljubitelji fudbala i „partizanovci”.
Kao što na prepucavanje preko saopštenja i ponašanje na tribinama, koje nema nikakve veze sa sportom i klubom ne treba da se gleda ružičasto zbog viših interesa, tako ne treba da se gleda crno na igrački kadar.
Jeste da mnogi od njih nisu opravdali očekivanja, ali zidanje budućnosti na tome da će u sledećem prelaznom roku da se dovedu istinska pojačanja je nastavak puta kojim se dosad išlo. To bi opet bilo kupovanje parama iz prazne kase. Partizanu su se sada vratili mnogi njegovi asovi, koji bi mogli da pouče svoje naslednike tako da klub s onim čime raspolaže, bez produbljivanja zaduženosti, poboljša igru na kojoj se, ipak, sve zasniva u fudbalu.
Nije smak sveta kad se izgubi čak i s 4:0 u „večitom derbiju”. Eto, kao nedavno Partizan protiv Crvene zvezde isto je prekjuče prošao i Real, takođe na svom terenu, protiv Barselone. Loš dan svakog može da zadesi, ali tim i s manjim ambicijama od Partizana mora da bude mnogo sposobniji od onoga što je pokazao protiv Novog Pazara i Čukaričkog.