Jaz između vaspitača i roditelja đaka

29. 10. 2024. 14:26

(Фото Н. Марјановић)

Opšta atmosfera, društvene mreže, radio i televizija rastaču obrazovni sistem kao autoritarnu okosnicu društva. Kopni viši stepen institucije čiji su činioci učenici, nastavnici i roditelji.

Da li je potrebno podsetiti, duhovno i fizičko sazrevanje mladog bića zahteva usmerenje nastavnika i roditelja u istom pravcu i njihove dobre saradničke odnose. – Da se slušamo i savetima pomažemo, kao što narod veli.

Pomerimo pažnju na roditelje.

Konstatujemo, umesto razmene zapažanja i razumevanja, u praksi se javlja jaz između vaspitača i roditelja, kao učesnika na jednom od najznačajnijih poprišta. Manifestuju nastavnikove nedoumice, nelagode i teškoće koje smo navikli da nazivamo „problemima”. Naime, osim izazova na radnom mestu i pritiska javnosti, prosvetni radnik je dodatno izložen ponašanju roditelja koje se percipira kao zalaženje u nadležnost odeljenskog starešine i nastavničkog kolegijuma, u samoj stvari, delokruga vođenja ustanove, kao produžene ruke zajednice koju čine roditelji i bliski srodnici.

Imamo u vidu razlike roditelja u pogledu obrazovanja, zanimanja, starosti i vičnosti, njihovu zauzetost poslom, umor i život pod stresom; svakako, porodicu koja nije u stanju da obavlja vaspitanje i obrazovanje. Usput, zbog svoje emotivne vezanosti, otac gleda svoje čedo kao naročito preambiciozno, na način da njegov zahtev premašuje detetove sposobnosti. Najblaži sudija, najsrdačniji njegov prijatelj, roditelj drukčije shvata primedbe upućene detetu, ma od koga poticale.

Iskonsko je, naravno, pravo roditelja da štiti svoj porod. Kad su u pitanju nastava i vannastavna aktivnost, napredovanje, provera znanja i ocenjivanje, on, u svojstvu oštećene strane, može, na račun rada nastavnika ili njegovog postupka, podneti prijavu upravi škole ili nekoj višoj instanci.

Konstatujemo: u kontekstu đačkog prava, kao pokliča današnjeg vremena, sve je evidentniji nadzor nad učiteljevim ili nastavnikovim radom – samim tim, otvoren je prostor za eventualnu zloupotrebu i degradaciju prosvetne profesije.

U samoj materiji, beležimo društveno neprihvatljive postupke od strane roditelja, ponašanja koja su u ranija vremena, prelazila svaku mogućnost odnošenja. Ukoliko školska ocena o detetu nije po volji, otac istupa uzrujano, negira fakte i nameće svoje nazore; on se meša u programske sadržaje koje vaspitač prenosi, a vaspitanik usvaja. Zbog negativnih informacija, na primer zaključene dobre ocene umesto vrlo dobre, vrlo dobre umesto odlične, ulazi u raspravu, zahteva objašnjenje; traži se provera učiteljevog rada, nagovaraju deca na bojkot nastave, pa i na prekid komunikacije s učiteljem. Svedoci smo otvorene agresivnosti, galame i pretnji. Padaju podrugljive reči i pogrdne kvalifikacije na račun učitelja i nastavnika. Katalog „nepočinstava” ide od verbalnog do fizičkog nasilja. Sustežemo se da kažemo, stručne službe škole i samo nastavno osoblje, bez prisustva trećeg lica, eskiviraju bliski susret s roditeljima ili starateljima. Ovakva istupanja, protiv dostojanstva jedne funkcije, valja reći društvene misije, poprimaju razmere pritisaka i neke hajke. (U teoriji pedagoških nauka nije nepoznata, kao mera, edukacija roditelja od strane stručnih tela, na koji način bi oni sebe izgradili i upoznali kao roditelje.) – Sve oblici nekorektnosti i povrede, dopušteno je reći, nepristojnosti koji uznemire, iscrpljuju i utiču na učiteljevo mentalno zdravlje.

Nije stranputično reći: misionar duha, najpozvaniji da druge uči (u kome nema ranjivih mesta, čiji se nedostaci gube u sjaju vrlina), odvajkada prvi roditeljev saradnik u podizanju deteta – ostaje, u neku ruku, nepotreban, samoražalan, kao ugrožena zverka.

Čoveku se zgrči srce od tuge, od sažaljenja.

Tihomir Petrović,
profesor emeritus, Sombor