Sve je manje odgovornih
(Срђан Печеничић)
Na početku tužnih i tragičnih devedesetih godina prošlog veka, krajem novembra 1991, povodom okončanja sukoba u Vukovaru, pisac i osnivač SPO Vuk Drašković napisao je tekst pod nazivom „Poskidati kape i ćutati”. Jer, bilo je previše smrti za bilo šta drugo.
Početak novembra ovog leta Gospodnjeg doneo nam je tragediju na novosadskoj Železničkoj stanici. Toliku da i nema pravih reči koje mogu da opišu svu tugu, bol, nevericu i osećanje nesigurnosti građana. Jer, desilo se nezamislivo. I opet, previše je smrti.
Međutim, ova katastrofa železnice, Novog Sada i Srbije traži nešto čega mora biti – odgovornosti i pristojnosti.
Živimo i radimo u svetu u kojem je sve manje odgovornih i pristojnih ljudi. Sve se relativizuje, sve je dopušteno, dozvoljeno i sve se prebacuje na nekog drugog. Međutim, dok to na prvi pogled deluje nebitno u svakodnevnim stvarima (iako sve više shvatamo da nije), dotle se u ovakvim situacijama neodgovornost pojedinaca pokazuje kao smetnja normalnom životu, smetnja za funkcionisanje sistema, smetnja za sve.
Zbog toga ova nesreća mora da bude prekretnica i da izazove pravovremenu i pravilnu reakciju sistema. Ne sme se sve završiti samo na rečima predsednika države da očekuje odgovornost, političku i krivičnu. Institucije pravosuđa moraju da utvrde postoji li krivica, postoje li odgovorni i kolika je pravedna kazna za bol porodica koje, umesto slava i slavlja, spremaju sahrane najmilijih. Političke institucije će, možda, utvrditi najodgovornije pojedince i smeniti ih, zameniti, premestiti na neke druge pozicije.
Ali, čega nema u Srbiji? Ili bar nema dovoljno. Nema pristojnosti onih ljudi koji bi na ovakvu vest reagovali sami, bez iznetih očekivanja šefa države i naknadnog eventualnog utvrđivanja pojedinačne odgovornosti od institucija sistema.
Znam da Srbija nije Japan. I znam da nije za očekivanje da se neko oseti toliko krivim za smrt 14 ljudi pa da izvrši ritualno samoubistvo. Naravno i da ne treba. Ali, da ljudi koji su projektovali, gradili, predlagali rešenja, odlagali ili zanemarivali neophodne poslove, davali dozvole, vršili nadzore, potpisivali ili prećutno odobravali bilo šta što je dovelo do tragedije propuste da se osete krivim i da sami povuku pravi potez – e, to je već nedostatak kućnog vaspitanja i manjkavost društva koje smo stvorili i u kojem obitavamo. Moral, sve mi se više čini, postaje zaboravljena i anahrona reč za koju nema mesta u današnjem svetu.
Naši roditelji su nas učili da ne bežimo od svojih grešaka, da prepoznamo svoje uspehe i svoje padove. Ne znam gde je nestala moja generacija i čemu učimo svoje naslednike. Mora se znati mera pristojnog reagovanja na ljudske tragedije.
S tim u vezi je i pitanje odgovornosti celokupne političke i medijske scene Srbije. Ovo jeste u prvom planu pitanje odgovornosti nadležnih na koje mora da se dobije odgovor. Brz i precizan. Ali ovo je i ispit zrelosti za sve ostale, za javno mnjenje, za opozicionu javnost, za urednike informativnih programa. Pa i svakog građanina na egzibicionističkim društvenim mrežama. A na tom ispitu kao da uporno i namerno padamo.
Jer, ponekad je dovoljno poskidati kape i ćutati. Ne samo dovoljno, nego i jedino potrebno. Tišina ponekad govori glasnije od kakofonije koja nam sve više obeležava naše zajedničke dane i noći. Dane u kojima je često premalo svetla i noći u kojima je često premalo snova. Poskidajmo kape i – zaćutimo. Da bismo čuli odgovore koje očekujemo.
Predsednik SPO
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista