Smeh u Sr­ba

10. 11. 2024. 08:13

(Pixabay)

U du­ši na­šeg čo­ve­ka od isko­na je za­pre­ta­na od­li­ka da sme­hom i ša­lom is­pra­ti ljud­ske na­stra­no­sti i glu­po­sti, da se na­ru­ga moć­ni­ku i bi­ro­kra­ti, da se pod­smeh­ne pre­po­tent­nom „mu­škar­či­ni”, da pre­va­ri pre­va­ran­ta, da sla­že la­žo­va, da po­kra­de lo­po­va, da pod­va­li pod­va­la­dži­ji, da nad­mu­dri pa­met­nja­ko­vi­ća, da na­sa­ma­ri li­ce­me­ra, da se is­pla­zi uli­zi­ci, da po­klo­ni bu­dil­nik le­njiv­cu, da iz­vu­če no­vac od tvr­di­ce.

Ša­li se naš čo­vek u naj­ra­zli­či­ti­jim ži­vot­nim si­tu­a­ci­ja­ma: i kad ima i kad ne­ma, i u mi­ru i u ra­tu, i na nji­vi i u kre­ve­tu, i u bol­ni­ci i na gro­blju, i u za­tvo­ru i na ve­ša­li­ma. Sme­je se kad mu je do­bro jer mu je do ve­se­lja; sme­je se kad mu je lo­še da ote­ra tu­gu; sme­je se iz ina­ta ne­pri­ja­te­lji­ma, a da bi se ra­do­va­li pri­ja­te­lji; sme­je se do su­za, do žu­či, do kr­vi. U naš na­rod­ni vic sme­šte­ni su naj­ra­zli­či­ti­ji li­ko­vi: pop i cr­kve­njak, ero i Tur­čin, vla­dar i se­ljak, La­la i So­sa, Pi­ro­ća­nac i Le­skov­ča­nin, ša­bač­ka či­vi­ja i va­ljev­ska pod­va­la...

Če­do Ne­delj­ko­vić,

pro­fe­sor u pen­zi­ji