Britka sablja

Isidora Masniković

17. 11. 2024. 21:30

Драган Стојановић

Bio je romantičan i nostalgičan kao Filozof u „Lajanju na zvezde”, buntovan i konzervativan kao Jovan u „Ubistvu sa predumišljajem”, smiren i nadahnut kao Sveti Sava u „Nemanjićima”, uman i dosledan načelima kao Vukašin Katić u „Vremenu smrti”, morbidan, bizaran i nastran kao Englez u „Kostima”, tajanstven kao Periša u „Dugu moru”... U plodonosnoj karijeri, dugoj već 35 godina, nanizale su se i brojne uloge u teatru, u kojima je Dragan Mićanović (54) dokazao maestralnost, potvrđujući da podjednako dobro može da dočara različite karaktere, epohe, žanrove... Svakoj od tih uloga davao je celog sebe, poigravajući se sa sopstvenim mogućnostima i granicama, pokazujući da tako širok dijapazon dramskih karaktera mogu da ostvare samo veliki, odgovorni, osvešćeni, posvećeni i jedinstveni. Njemu je to pošlo za rukom, izbegavajući onu tako slatku, nevidljivu zamku u koju se lako sklizne. Kao predstavnik sredovečne glumačke generacije, koji je tajne zanata izučio na FDU u klasi vrsnog Vladimira Jevtovića, mudro je gradio karijeru i birao uloge tako kako ga je profesor podučavao – da ne uzleti brzo, a još brže da padne, uspevajući ono što mnogi nisu umeli – da ne igra doživotno jednu te istu ulogu. 
Još jednom je to pokazao, ušavši u nimalo lak glumački zadatak – u cipele Zorana Đinđića, svesno i hrabro preuzimajući rizik da će biti osuđivan i pre nego što izađe pred sud. Ali i oni skeptični, zlonamerni potapšali su ga po ramenima već posle prve epizode. Junački je čin preuzeti takvo breme, zaigrati istorijsku ličnost iz nama bliske prošlosti, političara, za mnoge idejnog vođu, harizmatičnog i tragično stradalog premijera kojeg su i voleli, i mrzeli, i dizali u nebesa, i vukli po blatu, ali kojem se nisu mogli osporiti britke misli i umeće besedništva. To je za njega bio, kako nam je i priznao u razgovoru za „Politiku”, jedan od najtežih zadataka. Neminovno je bilo da će mu tražiti dlaku u jajetu, da će sve oči biti uprte u njega jer su sećanja još vrlo jasna, a rane nezalečene. Iako se u dogovoru sa rediteljima Goranom Stankovićem i Vladimirom Tagićem opredelio da ne ide na imitaciju, jer bi to bilo na granici karikaturalnog, uspeo je da nam uverljivo dočara Đinđićevu ličnost i delo, da nas razbudi i podseti, nas koji brzo zaboravljamo. Na stranu to da li su autori verodostojno predstavili vreme i tragediju od koje se do danas nismo opravili, Mićanović je svojom glumačkom oštrom sabljom izrezbario reljef jednog vremena, čiji su tok presekli oni koji su umislili da su jači od zakona. 
Kako je govorio Đinđić, naša generacija je ona koja ima ogromnu odgovornost, uz koju ide i velika čast. Mi smo izabrani, mi imamo misiju koja ne može da donese nikakvu počast, nikakvo materijalno blagostanje... Samo oni koji su spremni da se toga odreknu, mogu da kažu – mi spadamo u onu generaciju koja je Srbiju spasila... Možda još Srbija nije uspela da se spasi, ali su upravo odgovornost, odricanje i skromnost ono što krasi, poput njegovog junaka, i samog Dragana Mićanovića, za koga je gluma, pre svega – odgovornost.