Fo­to­gra­fi­jom ove­ko­ve­čio he­ro­i­zam Sr­ba u tri ra­ta

Olga Janković

23. 11. 2024. 17:29

Дра­гу­тин Ма­тић, „Око со­ко­ло­во”, 1914. год. Фо­то „Ал­бум срп­ских фо­то­гра­фи­ја 1912–1916”

Bez­broj fo­to­gra­fi­ja i po­kret­nih sli­ka, dra­go­ce­nih sve­do­čan­sta­va bor­be i stra­da­nja srp­ske voj­ske i na­ro­da to­kom Ve­li­kog ra­ta, de­lo su Sam­so­na Čer­no­va, Ru­sa je­vrej­skog po­re­kla, ko­ji je imao sa­mo 25 go­di­na ka­da je kao do­pi­snik ru­skih no­vi­na sti­gao u Sr­bi­ju da „po­kri­va” Pr­vi bal­kan­ski rat. Iako je po­red ču­ve­ni­jih ko­le­ga, Ri­ste Mar­ja­no­vi­ća i Vla­di­mi­ra Be­ci­ća, na­pra­vio, pre­ma isto­rij­skim iz­vo­ri­ma, mo­žda i naj­vi­še rat­nih fo­to­gra­fi­ja, umet­nič­kih sli­ka i sni­mio ne­ko­li­ko do­ku­men­ta­ra­ca, go­to­vo je ostao za­bo­ra­vljen.

Čer­nov je fo­to­re­por­ter­skog is­ku­stva ste­kao još kao go­lo­bra­di se­dam­na­e­sto­go­di­šnjak,  do­bro­vo­ljac ru­ske voj­ske u Ru­sko-ja­pan­skom ra­tu, a u Sr­bi­ju sti­že 1912, ka­ko bi iz­ve­šta­vao za ru­ski dnev­ni­ke „No­vo vre­me” i me­seč­nik „Ru­ska reč”, ali su nje­go­vi sve­tlo­pi­si sa fron­ta sti­za­li i do či­ta­la­ca be­o­grad­ske „Po­li­ti­ke”)i pa­ri­skog ča­so­pi­sa „L’Il­lu­stra­tion”.

U Sr­bi­ji ga za­ti­če i Dru­gi bal­kan­ski rat, to­kom kog be­le­ži ve­li­ke na­po­re srp­ske voj­ske i na­ro­da, kao i po­sle­di­ce bu­gar­skih zlo­či­na. Te fo­to­gra­fi­je da­je na uvid jav­no­sti 1913. na iz­lo­žbi u be­o­grad­skom Ofi­cir­skom do­mu, dok no­vi­ne pi­šu „da su se u le­po­tu Čer­no­vlje­vih fo­to­gra­fi­ja uve­ri­li i En­gle­zi”. Opet, u pro­le­će na­red­ne go­di­ne, u pe­tro­grad­skom ho­te­lu „Asto­ri­ja”, po­red fo­to­gra­fi­ja iz­la­že i mo­nu­men­tal­na ulja na plat­nu što ih je na­sli­kao na osno­vu svo­jih fo­to­gra­fi­ja, a Mi­ro­slav Spa­laj­ko­vić, po­sla­nik Sr­bi­je u Ru­si­ji, iz­ve­šta­va vla­du da su ta­mo­šnji „bo­lji umet­ni­ci mi­šlje­nja, da ove sli­ke po svo­joj sa­dr­ži­ni pred­sta­vlja­ju ret­ku vred­nost, a po svom umet­nič­kom uspe­hu idu uz ra­do­ve ru­skog sli­ka­ra Ve­re­šča­gi­na”.

Kao do­pi­snik iz Sr­bi­je po­ja­vlju­je se Čer­nov po­no­vo, ne­po­sred­no po­sle Sa­ra­jev­skog aten­ta­ta, Već u sep­tem­bru 1914. go­di­ne, sa­ma Vr­hov­na ko­man­da Srp­ske voj­ske pri­dru­žu­je ga film­skoj eki­pi Đo­ke M. Bog­da­no­vi­ća, vla­sni­ka be­o­grad­skog bi­o­sko­pa „Ka­si­na”. Oni sni­ma­ju do­ga­đa­je na fron­tu, raz­ru­še­ni Ša­bac, pre­la­zak srp­ske voj­ske pre­ko Sa­ve i dej­stva u Sre­mu, kao i austro­u­gar­sko ra­za­ra­nja Be­o­gra­da. Ta­da na­sta­je i naj­ču­ve­ni­ja fo­to­gra­fi­ja iz Ve­li­kog ra­ta, „Iz­vi­đač”, ona na ko­joj Dra­gu­tin Ma­tić, ne­gde na Dri­ni, pre po­vla­če­nja srp­ske voj­ske pre­ko Al­ba­ni­je, pom­no pra­ti ne­pri­ja­telj­ska kre­ta­nja.

Čer­nov ne na­pu­šta Sr­bi­ju ni na­kon po­vla­če­nja pre­ma Al­ba­ni­ji 1915. go­di­ne, ka­da krah po­sta­je iz­ve­stan. Pre­šao je i sam al­ban­ske vr­le­ti, i na tom pu­tu na­pra­vio dra­ma­tič­ne snim­ke bez­gra­nič­ne sne­žne be­li­ne i usa­mlje­nih srp­skih voj­ni­ka i na­ro­da ko­ji se bo­re sa hlad­no­ćom, gla­đu i ne­pri­ja­te­ljem. A, on­da je usle­dio Krf, oda­kle ga sam Ni­ko­la Pa­šić, pred­sed­nik srp­ske vla­de ša­lje u Lon­don, da pri­ka­že svo­je ra­do­ve ka­ko bi Evro­pa vi­de­la isti­nu o pat­nja­ma srp­ske voj­ske i na­ro­da.

Ta­ko ju­na 1916. go­di­ne u Ga­le­ri­ji Kra­ljev­skog in­sti­tu­ta, ru­ski ve­li­ki knez Mi­ha­il Mi­ha­i­lo­vič Ro­ma­nov, stric ca­ra Ni­ko­la­ja II, u pri­su­stvu am­ba­sa­do­ra svih sa­ve­znič­kih dr­ža­va, otvo­ra iz­lo­žbu fo­to­gra­fi­ja i akva­re­la sa mo­ti­vi­ma iz srp­skih ra­to­va od 1912. do 1915. go­di­ne. Su­tra­dan sve ugled­ne en­gle­ske no­vi­ne ob­ja­vlju­ju pri­ka­ze iz­lo­žbe, a no­vi­nar „Iv­ning nju­za” svoj za­vr­ša­va re­či­ma: „En­gle­zi, ne tre­ba da se pla­ši­te tih mrač­nih bo­ja. Idi­te da vi­di­te ka­ko se je­dan na­rod sjaj­no bo­rio i ka­ko se i mi mo­ra­mo bo­ri­ti, da ne bi­smo do­če­ka­li sud­bi­nu ovog slav­nog, he­roj­skog na­ro­da”.

 Ni na­kon ve­li­kog uspe­ha, Čer­nov ne osta­je u Lon­do­nu, već hi­ta na Krf, gde či­ni je­dan po­se­ban gest. Ro­đen u je­vrej­skoj po­ro­di­ci, u Ru­si­ji, po­že­leo je da Sr­bi­ma bu­de još bli­ži, te iz­ra­ža­va tra­ži da kr­šte­njem po­sta­ne pra­vo­sla­vac. Za ku­ma je oda­brao ge­ne­ra­la Bo­ži­da­ra Ter­zi­ća, mi­ni­stra voj­nog, a na kr­šte­nju, 16. ju­la 1916. go­di­ne, do­bi­ja ime srp­skog re­gen­ta Alek­san­dra.

Ne­du­go po­tom, Čer­nov osta­je bez otadž­bi­ne. U Ru­si­ji se do­go­di­la re­vo­lu­ci­ja, a on kao pri­sta­li­ca „be­lih” ni­je mo­gao da se vra­ti ku­ći. Za­to za do­mo­vi­nu bi­ra Fran­cu­sku, ali i na­da­lje ne­u­mor­no ra­di za „srp­sku stvar”, ka­ko bi svet pri­znao stra­da­nja Sr­bi­je i po­slao joj po­moć. Pred kraj ra­ta opet iz­la­že i dr­ži pre­da­va­nja u Nju­jor­ku, u „Grand cen­tral pa­la­su”, a „Nju­jork tajms” ob­ja­vlju­je in­ter­vju sa njim na ce­loj stra­ni. I opet Čer­nov ma­lo go­vo­ri o se­bi, već o is­pa­će­nom srp­skom na­ro­du ko­me je neo­p­hod­na po­moć, o osta­re­lom srp­skom kra­lju Pe­tru I Ka­ra­đor­đe­vi­ću i o hra­broj srp­skoj voj­sci ko­ja kr­va­ri na ob­ron­ci­ma ma­ke­don­skih pla­ni­na. Osta­lo je za­be­le­že­no i da je to­kom či­ta­vog bo­rav­ka u Ame­ri­ci, Sam­son Čer­nov no­sio uni­for­mu ka­pe­ta­na srp­ske voj­ske.