Iskakanje iz stila
Imamo mi pravo da se ljutimo na raznorazne međunarodne „zvaničnike”, „posrednike”, „komesare”, „medijatore”, „visoke predstavnike” i ine strane političare koji su, uz naše sopstvene, dobrano zaslužni za ovdašnje zle prilike. Dovoljno je loših iskustava s onima koji su, navodno, radili za naše dobro, pa nas karali i kaštigovali, prizivali pameti i ucenjivali, poučavali i ocenjivali po svome...
I nije na odmet mimo visoke politike – gde im se, izgleda, nikako ne sme prigovoriti – dakle u namenskim, humorističkim ili satiričnim televizijskim programima, napraviti koju pošalicu na njihov račun, podsmehnuti im se malo zarad olakšanja duši i srcu. Naravno, slaba je to uteha. Pa ipak, popularnost čak i najbezazlenijih ili najprostijih viceva na račun domaćih partijskih veličina, državnih rukovodilaca ili poslaničkih perjanica pokazuje da je takav odušak ljudima neophodan, da im prija kao makar mali udar na „nedodirljive”. U razvijenim evropskim demokratijama, koje nam se daju kao uzor, uobičajeno je takvo medijsko poigravanje s premijerima, predsednicima, čak i krunisanim glavama. Nezaboravni britanski serijal „Pljunuti oni”, kao i naše verzije poput „Parobroda Srbija” i „Nikad, izvini”, vape za novim produkcijama na njihovom tragu.
Loše je, međutim, i nevolju stvara, kad se neka od pomenutih ličnosti stavi u neodgovarajući kontekst, kako se desilo u poslednjoj epizodi serije „Moj rođak sa sela”. Sasvim mimo ukupnog stila ove u svemu do sada dobro vođene priče, pojavio se lik strane diplomatkinje koja vrbuje svedoke za suđenje oficirima jugoslovenske vojske – iskarikiran preko svake mere. Jasni su prototipovi dobro nam poznatih službenica Haškog tribunala koji su naveli (i zaveli) autore da upotrebe i autoritaran ton i srpski govor s jakim stranim akcentom, čak i karakteristične naočare... Ali sve ukupno, i još tako napadno glumački izvedeno, preigrano zapravo (mada verovatno dosledno rediteljskom zahtevu), naružilo je epizodu u kojoj su svi ostali akteri sačuvali fon dramske ozbiljnosti i ubedljivosti.
Možda se ovaj detalj može uzeti kao omaška, kao olako posezanje za stereotipom, eventualno kao podilaženje jednom delu gledališta. Šteta je, a još štetnije može biti, ako se u nastavku serije ponove ovakve nedoslednosti u pristupu i ako se poremeti koncept koji je dosad dobro preplitao psihološke i socijalne niti priče, s ukusom uplitao humorističke žice u situacije, likove i dijaloge, održavao dramsku napetost bez prenaglašenosti bilo koje vrste, bez upadljivih ubrzanja i usporavanja u ritmu pripovedanja.
Rediteljska veština Marka Marinkovića, posebno spretnost da u slikanju lokalnog miljea koristi i ikonografiju klasičnih filmskih žanrova, od vesterna do krimi-trilera, spremnost da dozvoli trajanje lepih nemih kadrova koje zapisuje kamera Nebojše Bašića, daju nadu da će „remetilački faktori” ubuduće ipak biti izbegnuti.