Tiha vatra piščevog pripovedanja
Детаљ са насловне стране књиге
Nikola Popović književnik je koji je uspeh postigao i postiže ne samo u Srbiji, nego i u Sarajevu, gde je bio urednik „Bosanske vile”. „Priče iz Libana” (2016) dobile su nagradu Akademije „Ivo Andrić” za putopisnu prozu, književno putešestvije nastavio je naslovom „Skice za plovidbu” (2020), „San Kosmosa Staruha” (2022), i najnovijom svojom četvrtom knjigom, „Veče uoči predstave” u izdanju Matične biblioteke „Ljubomir Nenadović” u Valjevu. Ovim delom Popović ostaje u magičnom kvadratu Beograd–Sarajevo–Bejrut– Budimpešta, ostaje kao i u prethodnim svojim delima pripovedač-zanatlija, draguljar koji neguje pažljivu izradu svog predmeta, stilski doteran kao Teofil Gotje u „Emajlu i Kamejama”, romantičar i parnasovac. Energija struji u kontrastima, i on odlično zna da bude prašnjavi Balkanac, beogradski nehajan i hodoljubiv kao Zuko Džumhur. Šarm je to koji uvlači čitaoce u tokove pripovedanja koji se nalaze između pripovetke i romana.
Razlegali su se akordi arapske laute, uda, kada je Nikola Popović priredio ceo jedan koncert na lauti predstavljajući svoju knjigu „Skice za plovidbu”, pre više godina u Narodnoj biblioteci. Tako da se i čini da je posao koji radi, profesor italijanskog na Katedri za muzičku umetnost Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu, osim pisanja i jedini mogući za pustolova muzike, jezika i književnosti, prevodioca čitavog niza značajnih savremenih italijanskih autora.
Arapska tradicionalna lauta koristi makame, poseban niz tonova, intervale i specifična pravila improvizacije i kompozicije, svojstvene arapskoj klasičnoj muzici, baš kao što je to slučaj i sa vizantijskim melodijskim formulama. Mikrointervali, mali za evropsko uho, specifični su za makame, baš kao i za Popovićevu književnost. To su nijanse razumevanja atmosfere, pejzaža, raspoloženja, boje, mikrointervali književne teksture, kao muzički, poput malih razlika u jačini crvene u različitim vlaknima pirotskog ćilima. Bruj više žica na mah, brokat, svila, samoća i jedan te isti hučni tok na čijim obalama nepomično stoje Popovićevi junaci dok protiču šarena predgrađa velikih gradova, novi ratovi, nejasna i umorna sećanja na stare ratove, korona, i sve svetske stvari manje važne od ličnih sudbina.
Kao i njegov lik iz pripovetke „San Kosmosa Staruha”, pčelar Amiš sa američkog severa koji „kad zaspi, pčele mu sleću na dušu”, Nikola Popović je ugasio agresivne slike, ugasio televizor, upalio vatru pripovedanja, pripovedanja o pripovedanju, o ljudima. Ubacio je u svoje priče druge priče, u Budimpeštu putnika iz Indije sve sa njegovim porodičnim tigrom. Pripovetke su ne samo povezane tokovima misli, atmosferom, geografijom čak i kada idu od Palerma do Budimpešte, već i likovima. Povezane su tržnicama, pijacama i uličnim Sokratima Italije i Mađarske.
Izgleda da namerno Popović ne želi kalup, a još manje u njega da ulije lepak jedinstvene radnje od korice do korice. Time bi preskočio magičnu obavezujuću crtu iza koje zvanično stoji roman. Siguran sam da njegovi čitaoci – jer on ih ima mnogo ma koliko ih malo bilo na raspolaganju za sve knjige – priželjkuju da se on nađe sa druge strane te granice.