Na raskršću umetnosti
Из балета „Рефлекс” (Фото Народно позориште Београд)
Današnji tinejdžeri, sa izraženim nezadovoljstvom pa i mržnjom prema okoštalom autoritetu roditelja, sve više emigriraju u svoj digitalni svet, koji ih nužno uvlači u klopku dosade, beznađa, otuđenosti, zbunjenosti, pa i upada u kandže racionalnog naboja straha od intimnosti, zagrljaja, dodira finijih nijansi, liričnosti bledog odsjaja, osećanja.
Ova aktuelna tema o današnjim „milenijalcima”, generaciji sklonoj novim medijima, društvenim mrežama, mobilnim uređajima, zaokupila je umetničku pažnju naše istaknute koreografkinje Sanje Ninković, autorke i idejnog rešenja scenografije. Poštujući ozbiljnost profesionalnog stvaranja avangardne umetnosti baleta u gradacijama naglašenog naturalizma, ona postavlja svoj umetnički koncept baleta „Refleks”. U formi apstraktnog igračkog kolaža u vremenu, koreografkinja svesno naglašava fragmentaciju – isprekidanost, zastoj, rastrzanost, lom u trenucima savremenog života, uz prisustvo nekih „čudnih bića”. Zbog toga se u nekoj meri izgubila celina razvoja dramarurgije radnje, pa i očekivano vajanje „baleta sa radnjom”. Možda je zbog toga istovremeno izostala mogućnost spontanog razvoja unutrašnjeg iskustva gledaočevog katarzičnog doživljaja.
Ipak, pravi umetnički podvig baleta „Refleks” učinili su igrači starije i mlađe generacije. Sugestivne bravuroznosti u izvođenju tehnički složenih sola, dueta, grupne igre, dobro režirane „situacione drame”. Takva je bila scena porodičnog nasilja pred detetom, u kojojv su maestralno odigrani likovi roditelja – emocionalno zanemarivan otac (Nikola Bjanko) i dominantna egocentrična majka (Olga Olćan). Oboje su svojim velikim duetom oslobodili gorostasnu lavinu surove energije, a u ime očuvanja ljubavi prema detetu, postigli su umetničko ostvarenje koje ostaje nezaboravno. Upečatljiva je bila i scena vršnjačkog nasilja od strane „ekipe” – mladih „buntovnika s razlogom vidljivo marginalizovanih u društvu”. To su izneli naši mladi baletski igrači: Teodora Spasić, Ljiljana Velimirov, Sonja Milovanov, Branko Sarić, Metju Solovjof, Emanuele Frigo, Aleksandar Polupanov. Svi fizički i tehnički zreli u brzom tempu izvođenja virtuoznosti širokog dijapazona plesnog izraza lakoće i šarma, u kontekstu zadatih koreografskih „plesnih rečenica”.
Kompozitorka Irena Popović, smelim stvaranjem novih zvona oblika i boja, apstraktnih zvučnih slika, uz mistične komponente, donela je delo sa svim karakteristikama savremene baletske muzike, tako retke u nas. Kostimi kreirani invencijom kostimografkinje Selene Orb reflektovali su izražajnosti odela, današnjih modnih trendova mladih.
Na kraju šta reći o ovoj večeri u svetilištu Apolonovih muza? Šta ostaje u nama, kao naša lična reakcija na ovaj baletski „Refleks”? Da li je to potraga za budućnošću modernog baleta, s etno-izrazom, kaliodoskopskom strukturom, vizuelnom zavodljivošću? Ili, na raskršću umetnosti, događaj koji izbegava „kič”, obeležen estetikom nastupa „isterivanja đavola” kroz čistu igru.