Kijev hoće „nekakvu„ pobedu

Slobodan Samardžija

30. 11. 2024. 17:30

Воз хра­не” гра­ђа­ни­ма Хар­ко­ва по­ну­дио је ћур­ку за аме­рич­ки Дан за­хвал­но­сти Фо­то ЕПА-ЕФЕ/Сер­геј Ко­злов

„Ukra­ji­na ne mo­že si­lom da po­vra­ti Krim. Ne­ma­mo sna­ge za to. Ne mo­že­mo se­bi da do­zvo­li­mo da iz­gu­bi­mo no­ve hi­lja­de lju­di, da oni ne­sta­nu, sa­mo da bi­smo po­vra­ti­li po­lu­o­str­vo. Osta­je nam je­di­no da se oslo­ni­mo na di­plo­ma­ti­ju“, iz­ja­vio je pre ne­ko­li­ko da­na ukra­jin­ski pred­sed­nik Vo­lo­di­mir Ze­len­ski.

Da li ova iz­ja­va mo­že da se tu­ma­či kao iz­ve­stan ko­rak bli­že ka pre­stan­ku oru­ža­nog su­ko­ba Ki­je­va i Mo­skve po­ka­za­će se u na­red­nim da­ni­ma. Va­lja do­da­ti i da je po­me­nu­ti ja­sno is­ta­kao da nje­go­va ze­mlja na voj­nom pla­nu de­fi­ni­tiv­no ne mo­že da ura­di ni­šta bez kon­kret­ne stra­ne po­mo­ći.

Pod­se­ti­mo, „Plan po­be­de” ko­ji je Ze­len­ski pre ne­ko­li­ko ne­de­lja pred­sta­vio svo­jim par­la­men­tar­ci­ma i stra­nim sa­ve­zni­ci­ma, ni­je iza­zvao po­seb­nu pa­žnju. Uosta­lom, ni­je oti­šao da­lje od pret­hod­nih zah­te­va da Ukra­ji­na do­bi­je po­ziv za pri­stup u NA­TO i EU, vi­še na­o­ru­ža­nja bez re­strik­ci­ja za nje­go­vu upo­tre­bu, bez­bed­no­sne ga­ran­ci­je, per­spek­ti­vu za po­rat­ni raz­voj. Na­rav­no, tra­že­no je i da Ru­si­ja po­vu­če svo­je oru­ža­ne sna­ge sa svih ukra­jin­skih te­ri­to­ri­ja...

Ta­da je Ze­len­ski na­ja­vio da u nje­go­vom obra­ća­nju sa­ve­zni­ci­ma po­sto­je i tri zah­te­va ko­je ne že­li da obe­lo­da­ni. Su­de­ći po pro­šlo­ne­delj­nim de­ša­va­nji­ma to bi mo­gla da bu­de ak­tu­el­na (pre­ćut­na) ame­rič­ka sa­gla­snost za upo­tre­bu da­le­ko­met­nih ra­ke­ta, pa čak i do­zvo­la da Ukra­ji­na kre­ne u iz­grad­nju nu­kle­ar­nog po­ten­ci­ja­la.

Ipak, kao glav­na di­le­ma osta­je: šta bi ukra­jin­ski na­rod pri­hva­tio kao – „kraj ra­ta“? Jer o to­me de­fi­ni­tiv­no ne­ma sa­gla­sno­sti, ni na unu­tra­šnjem pla­nu, ni u od­no­si­ma sa sa­ve­zni­ci­ma sa za­pa­da. Ko­ga bi sla­vi­li kao po­bed­ni­ka: svo­ju voj­sku, even­tu­al­ne „oslo­bo­di­lač­ke” stra­ne tru­pe, ka­ko bi de­fi­ni­sa­li bu­du­će gra­ni­ce, kom de­lu sve­ta bi se okre­nu­li? Da li bi pri­sta­li da ih i da­lje vo­di vlast ko­ja ih je još 2014. uvu­kla u su­kob sa do­ju­če­ra­šnjim pr­vim kom­ši­ja­ma i svo­jim de­lo­va­njem uči­ni­la da ze­mlja iz­gu­bi tre­ći­nu te­ri­to­ri­je? Šta bi im zna­či­la tu­đa po­be­da na ukra­jin­skom tlu, po­što sop­stve­nu ne mo­gu da iz­vo­ju­ju?

Po svoj pri­li­ci, Evro­pa je pri­lič­no bli­zu pri­hva­ta­nja sta­nja ko­je je usled voj­nih ope­ra­ci­ja na­sta­lo na te­re­nu. Ovaj su­kob je is­cr­peo dr­žav­ne bla­gaj­ne svih na Sta­rom kon­ti­nen­tu, ta­ko­đe u ne ma­loj me­ri i ame­rič­ke nov­ča­ne re­zer­ve što je sva­ka­ko do­ve­lo i do sme­ne u Be­loj ku­ći u Va­šing­to­nu. Sve­mu to­me mo­ra­će da se pri­la­go­de i Ukra­jin­ci. Ka­ko oni ko­ji su to­kom bom­bar­do­va­nja bi­li pri­mo­ra­ni da ži­ve po po­dru­mi­ma, ta­ko i oni dru­gi ko­ji su da­ne pro­vo­di­li pod tu­đim ne­bom, pa i na tuđ ra­čun.

Svi­ma je ja­sno da Evrop­ska uni­ja ni­je ni sprem­na ni volj­na da pre­ko no­ći pri­mi Ukra­ji­nu u svo­je re­do­ve. Ipak, ra­di se o ze­mlji ko­ja je u ra­tu či­ji is­hod je i da­lje ne­iz­ve­stan i či­ja bu­duć­nost, eko­nom­ska i po­li­tič­ka, u ovom tre­nut­ku iz­gle­da pri­lič­no ma­glo­vi­to. Po­go­to­vo što na di­za­nje evrop­ske ram­pe če­ka­ju i ne­ke dru­ge ze­mlje, i to po­du­že. Me­đu ta­kvi­ma je i Sr­bi­ja. Po­pu­šta­nje sa­mo jed­nom kan­di­da­tu, bez po­drob­nih i pri­hva­tlji­vih ob­ja­šnje­nja, osta­le bi la­ko mo­glo da okre­ne na dru­gu stra­nu, ka Ru­si­ji i Ki­ni.