Na večerama elite

03. 12. 2024. 13:30

Из представе „Јунаци доба кризе” (Фото Бошко Ђорђевић)

Nastala prema tekstu Maje Todorović, u režiji Vladimira Aleksića, predstava „Privatna proslava” donosi suptilno komične odraze života u savremenom svetu izlomljenih tradicionalnih odnosa među polovima. Radnja upečatljivo otkriva jedno obezglavljeno i nesrećno, iako elitno društvo, u ruševinama intimnih zajednica, u čijim se krhotinama batrgaju, dajući sve od sebe da nekako nastave dalje. Pratimo misteriozno okupljanje šest osoba za večerom, u jednom otmenom restoranu koje sve do raspleta ne znaju zašto su tu, što stvara jedan nivo dramske tenzije. Ona je povod, ali ne i razlog postojanja ove zanimljive drame koja delikatno otkriva psihološke osobenosti likova, uzroke i posledice njihovih nemira i lutanja na putevima i stranputicama života. Takvi prikazi izazivaju identifikaciju sa gledaocima, i posledično preispitivanje sopstvenih uloga u društvu, uspeha i neuspeha, ambicija i razočaranja, što jeste istinski smisao svakog scenskog suočavanja.

Radnja se dešava oko velikog stola, gde likovi sumnjičavo pristižu, jedan po jedan, pozvani od zajedničkog prijatelja, advokata. Publika u Bitef teatru je smeštena na dve strane, jedan deo je u uobičajenom prostoru auditorijuma, a drugi na sceni, dok se između nalazi taj centralni sto (scenografija Dragana Milićević i Ivana Plavec). Na taj način su gledaoci postavljeni u aktivniju ulogu, saučesnika ili svedoka, a to značenje se pojačava povremenim direktnim obraćanjem glumaca koji im postavljaju pitanja, u potrazi za odgovorima ili bar saosećanjem. Vladimir Aleksić igra samouverenog bivšeg supriga Biljane (Milena Vasić), arhitekte koja se zatrpava poslom kako bi se izborila sa osećanjem praznine. Njen lik je oblikovan uz finu ironiju koja boji odraze te nasilne preokupiranosti obavezama, prizore poslovnih razgovora, uz obilno korišćenje engleskih reči, kao statusnog simbola, ili još jednog oblika maskiranja, bega od sebe. Tijana Marković psihološki verodostojno igra Ines, neurotičnu majku dvoje dece koja gustim rasporedom obaveza nastoji da po svaku cenu uvede red u život, što se takođe može tumačiti kao vid pokušaja zataškavanja praznine. Ona se, ipak, povremeno izliva, i preplavljuje je, a u tim trenucima Ines ima tajno oružje u tašni, „jafa keks” koji, stavljen u usta, pruža (komičnu) instant utehu. Njenog bivšeg supruga, sina bogataša i veoma uspešnog biznismena, igra Nikola Rakočević, takođe uverljivo, uz diskretnu, zrelu gorčinu, kao potonulog čoveka, u tamnoj senci uspeha njegovog oca. Uroš Jakovljević gradi lik specifično komičnog Branka koji se obogatio zahvaljujući fabrici za presađivanje kose; on se takođe oporavlja od ljubavnog brodoloma, posle veze sa popularnom pevačicom Lejlom (Jelisaveta Orašanin) koja stiže poslednja na ovu tajnovitu večeru, razotkrivajući konačno i povod njihovog okupljanja.

Nastala prema tekstu savremenog američkog pisca Vila Arberija, predstava „Junaci doba krize” takođe prati okupljanje prijatelja tokom jedne večere, ali je sasvim drugačija u pogledu širine dramskih značenja, razvijenosti radnje i likova. Drama tematizuje ideološke rasprave desno orijentisanih mladih ljudi u savremenoj Americi, i vrlo pripada američkom kontekstu, što je prvi kamen spoticanja u njenom razumevanju. Našoj publici nisu baš poznata imena i mišljenja političara ili teoretičara konzervativnih uverenja koje likovi citiraju, a i da jesu, u celini postavke drame, oni postaju izlišni i zamorni, zbog samodovoljnosti. Arberijev tekst nema drugu uzbudljiviju radnju, likovi nisu razgranati, kao ni njihovi odnosi, može se reći da su oni više skice sa jasnim političkim uverenjima, na primer, strogo su protiv abortusa ili LGBT zajednice.

Rediteljka Andrea Pjević se potrudila da oživi ovaj suštinski beživotan tekst, ostvarujući stilizovano realističku predstavu turobne atmosfere, koja se gradi dinamičnim sudarima svetla i mraka, uz napete, uznemirujuće zvuke (muzika LP duo). Glumci su takođe vrlo profesionalno i posvećeno pristupili dodeljenim ulogama, oblikovanim u skladu sa (ne)mogućnostima teksta. Slaven Došlo igra praznog Kevina, bez životne orijentacije, Ivan Mihailović je siroviji i grublji Džastin, opsednut oružjem. Alisa Radaković je nadobudna kolumnistkinja Tereza koja gradi idejnu bazu predstave, postavljajući teze o ciklusima u ljudskim zajednicama, i o vremenu krize, u predvečerje rata. Luna Pilić plastičnije igra Emili, kćerku profesorke Đine (Isidora Minić), koja na scenu ulazi pri kraju, uvodeći u radnju generacijske sukobe i problematizaciju Terezine samouverenosti. Njena pojava je nesumnjivo izazovna, ali ne i dovoljno moćna da bi povratila već odavno izgubljenu gledaočevu pažnju.