Ćirilica na jednom dresu
(Фото лична архива)
Pretražujući po svojim sportskim uspomenama, dođoh i do jedne meni drage majice – dresa Investbanke.
Poznato je, posebno onima kojima je to profesija, od kada je i na koje sve načine proterivana ćirilica i kako je pokušavano da se gasi, pa ne bih o tome. Ali, imala je i svoje branioce – od akademika, preko revnosnih profesora srpskog jezika, kao što je onih 26 iz Nikšića koji po cenu otkaza nisu pristali da budu predavači „maternjeg” jezika...
Kao ekonomista, dolazim na rad u beogradsku Investbanku, čiji početak datira od 16. avgusta 1862, kad je Mihailo Obrenović potpisao Zakon o uređenju Uprave fondova, prve državne finansijske institucije u oslobođenoj Srbiji. Kasnije je poslovala kao Državna hipotekarna banka, posle 1945. kao Državna investiciona banka, kasnije kao Jugoslovenska investiciona banka i na kraju, od 1978. do likvidacije svih srpskih banaka 2002, kao Investbanka.
Kao bivši sportista, došao sam na ideju da u jednoj takvoj instituciji velike tradicije, s filijalama od Vardara pa do Triglava, osnujemo sportsko društvo, bankarske igre i susrete... Svakako uz pomoć i podršku kolega i posebno tadašnjeg predsednika poslovnog odbora Budimira Bude Kostića (1935–2007), izuzetno časnog čoveka i bankarskog stručnjaka. Društvo je zaživelo i bilo nosilac sportskih i rekreativnih aktivnosti, ne samo u Investbanci. Organizovali smo ligu bankara u malom fudbalu, košarci, turnire povodom dana banke, bili redovni učesnici i pobednici na RS igrama, susretima sa poslovnim jedinicima...
Stigoh i do dresa, jer nam je za sve navedeno bila potrebna i oprema. Zahvaljujući razumevanju i podršci predsednika Kostića, nabavili smo majice, trenerke i lopte preko našeg sindikata. Sve te organizacione stvari obavljali smo uglavnom Božidar Kovačević i ja. Tako smo uzeli majice bančine boje trule višnje. Ja sam uradio logo za štampanje, sa znakom banke i imenom, poštujući njen zvanični ćirilični font. I te 1985. godine nastaje problem – zbog ćirilice, i to u Beogradu, Srbiji... Kada su majice podeljene vođama ekipa, došle su i do „kontrolora” svega i svačega – tadašnje službe DSNO i SNO (valjda su se tako zvale), kod druga D. B., pa člana poslovnog odbora „bez portfelja” i pozvaše me na razgovor, s dva kratka pitanja: otkud mi pade na pamet ćirilica i kako će to pisati naše PJ Ljubljane, Zagreba, Osijeka?... Branim se rečima o ravnopravnosti oba pisma, objašnjavajući da će naše PJ same nabavljati i štampati majice u skladu s normativima banke. Nezadovoljni odgovorom, oni odlaze sa majicom kod predsednika banke Bude Kostića da razreše ovaj „incident”. Po kasnijem kazivanju osoba prisutnih u kabinetu, začuđeni predsednik im je otvorio vrata i zamolio ih da izađu.
Ovo će kasnije otvoriti put da ćirilica bude u Srbiji na svim reklamnim mestima Investbanke, stadionima, plakatima, kalendarima... a na velikom šahovskom velemajstorskom turniru Investbanke zajedno s latinicom.
Tako je to bilo sa ćirilicom na Terazijama, u Beogradu, u Srbiji. Dobro je da je i u takvom vremenu sačuvasmo i na nekom dresu, a očito je da joj u poslednjoj deceniji i država vidno poklanja pažnju. Jer takva slova, takvu azbuku, malo ko na svetu ima. Jedno slovo – jedan glas.
Vojkan T. Bojović,
Beograd