Slava Svetog Filimona
Сењак почетком тридесетих година прошлог века (Фото лична архива)
Padina Topčidera što se odozgo obrušava ka Savi i Obrenovačkom drumu, od „Mostara” do „Gospodarske mehane” (od Smutekovca do Careve ćuprije, za one koji se ne snalaze sa kafanama), dobila je neznano kada ime Senjak, a po zelenim livadama ukrašenim žutim plastovima sena, plodnim vinogradima, nekoliko sačuvanih stabala davno raskrčene šume koliko da prave hlad namernicima, i petnaestak razbacanih letnjikovaca imućnijih Beograđana. Senjak je oživeo tek kada je Čukarica počela da dobija obrise varoši i premetnula se u jedan od prvih „industrijskih centara”, a Radnička ulica postala pretesna za najamnike koji su argatovali u šećerani, štofari ili kraljevskom brodogradilištu.
Danas je to ekskluzivni kvart pa se nove srpske parajlije, bez obzira na to kako su imetak stekli, decenijama otimaju za kuću ili plac u tom dela grada.
A nekad?
Taj deo Topčiderskog brda raščuo se zahvaljujući testamentu Nikole Spasića, jednom od najvećih srpskih dobrotvora, kojim je sve bogatstvo dao za privredni preporod Srbije, za mrežu dečjih prihvatilišta, bolnicu na Velikom Vračaru (Zvezdari) i crkvena zvona širom zemlje, posebno za Hram Svetog Save kada god da bude izgrađen, i za Prizrensku bogosloviju, koja još zvone jednom od prestonica cara Dušana Silnog... inateći se uzurpatorima.
Supruzi Naki je testamentarno ostavio letnjikovac s vinogradima na Senjaku i prihode od kuća i stanova po Beogradu, a uz to i penziju u visini tada najveće činovničke plate. Kada su joj prijatelji i advokati savetovali da pobije ovakav testament, ona im je hladno odbrusila: „Spasićeva želja je zakon za ceo svet, pa zar može da ne bude i za njegovu udovicu.”
Čovek koji je Senjaku znatno podigao ugled bio je kralj Petar Prvi Karađorđević, koji se po povratku iz Velikog rata uselio u vinogradarsku kuću trgovca Đorđa Pavlovića jer je Stari dvor bio razoren okupatorskim bombama i zlobom. U toj vili je avgusta 1921. dočekao kraj, pa je danas pod starateljstvom Narodnog muzeja i Zavoda za zaštitu spomenika.
Veselijem delu Beograda taj kvart je pobudio zanimanje zahvaljujući akademiku Mihajlu Petroviću – Miki Alasu, koji je tu, u svom vinogradu, s muzičkom bandom SUZ, redovno i o svom trošku priređivao urnebesne džumbus-balove koji su okupljali učene i znamenite ljude Beograda, brojne dunavske alase i još brojnije gradske podrumare.
Balovi su priređivani 5. decembra u čast Svetog Filimona (Sveti apostoli Filimon, Arhip i Apfija), čiji je dan kao nekakvu „porodičnu slavu” preuzeo orkestar SUZ.
Tu je deo života „u egzilu” zaludničio i akademik Dobrica Ćosić, kada su ga krajem šezdesetih ekskomunicirali i iz partije i sa vlasti, da od tada ne napiše ni slovo.
Na Senjaku je onomad niklo Brašovanovo zdanje BIGZ-a, a 1950. godine osvanuo Arhiv Jugoslavije, malo za njim i Vojna gimnazija... pa redom. Danas se njegovi žitelji mogu hvalisati i Muzejom afričke umetnosti, verovatno jedinstvenim u ovom delu sveta, sa nekoliko (privatnih) osnovnih škola i vrtića, rezidencijama većine ambasadora (kao i nekoliko ambasada i konzulata) koji stoluju u prestonici Srbije, dok preživeli stari komšiluk danas tavori po periferiji gde su decenijama raseljavani – što milom, što silom. A tek kafana „Šeher”...