Ma­tri­ca ve­kov­nog na­si­lja nad ko­smet­skim Sr­bi­ma

17. 12. 2024. 09:32

Детаљ са фак­си­мила де­ла по­ве­ље Сте­фа­на Пр­во­вен­ча­ног где се пр­ви пут по­ми­ње Го­ра­жде­вац

Sko­ro sva­ko­dnev­no na­si­lje na Ko­sme­tu od­vi­ja se, po ne­koj usta­lje­noj ma­tri­ci, od na­je­zde Tu­ra­ka. Naj­i­zra­že­ni­je je u dru­goj po­lo­vi­ni 19. ve­ka, kad se po­sto­je­će al­ban­sko sta­nov­ni­štvo, oja­ča­no do­se­lja­va­njem iz Al­ba­ni­je, sro­di­lo s tur­skim ma­ni­ri­ma is­po­lja­va­nja vla­sti ago­va­njem i be­go­va­njem. To je za­be­le­že­no u spi­si­ma iz tzv. Kon­zul­skih vre­me­na.

Se­lo Go­ra­žde­vac, za­be­le­že­no u po­ve­lji Ste­fa­na Pr­vo­ven­ča­nog po­čet­kom 13. ve­ka pod na­zi­vom Go­ra­žda vas, pre­tr­pe­lo je broj­na na­si­lja i zlo­či­ne kroz du­go­ve­ko po­sto­ja­nje, kao i broj­na dru­ga na­se­lja na Ko­sme­tu. Ma­tri­ca okrut­nog sa­mo­vla­šća Al­ba­na­ca u pe­ri­o­du dva svet­ska ra­ta, iz sen­ke austro­u­gar­skog i ne­mač­ko-ita­li­jan­skog oku­pa­to­ra, sa­ču­va­na je u pam­će­nju sta­ri­jih Sr­ba. O to­me go­vo­re i ži­ve sli­ke iz za­pi­sa mo­ga oca.

„U jed­noj ha­o­tič­noj no­vem­bar­skoj no­ći 1915. go­di­ne, Ar­na­u­ti iz obli­žnjih se­la na­pa­do­še Go­ra­žde­vac. Po se­lu je gr­me­la puc­nja­va iz pu­ša­ka, la­vež i kvi­ča­nje pa­sa i mu­ka­nje sto­ke, pi­ska že­na i ne­ja­či. Na­stao je ne­ču­ven me­tež. Pse i svi­nje su ubi­ja­li. Že­ne su be­ža­le po lu­go­vi­ma i pe­le se na dr­ve­će no­ću, a ko­je su za­te­kli u se­lu si­lo­va­li su i zlo­sta­vlja­li. Ba­ba-An­đe­li­ja me je sti­sla u kri­lo i ku­ra­ži­la: ’Ne boj se, si­ne, ne­će oni nas!’ U so­bi na spra­tu sa strep­njom je oče­ki­va­la zlo. (Na­po­me­na: Zre­li mu­škar­ci su bi­li mo­bi­li­sa­ni na front. Na­ja­vljen je po­grom. Osta­ci broj­nih po­ro­di­ca iz­be­gli su u Peć kod rod­bi­ne. Ba­ba An­đe­li­ja je osta­la da ču­va ku­ću i za­dr­ža­la unu­ka uz se­be da ne bi iz­lu­de­la – oče­ki­va­la je bar sa­mi­lost pre­ma de­te­tu.) Ču­li smo puc­nje u dvo­ri­štu, kvi­ča­nje i kr­klja­nje psa Ze­lja, ubi­li su ga, a po­tom tut­nja­nje i klo­pa­ra­nje ne­po­zna­te za­pre­ge, to­va­ri­li su sve što su od stva­ri na­šli i no­si­li. Ni­smo oka sklo­pi­li ce­lu noć. Pro­vi­ri­mo kroz pro­zor u zo­ru i vi­di­mo pse mr­tve u dvo­ri­štu, sve iz­ga­že­no i pre­tu­re­no, po­ne­ki is­pa­li klip ku­ku­ru­za i ka­kva dru­ga sit­ni­ca u bla­tu.”

„Bio je kraj apri­la 1941. go­di­ne. Na zah­tev go­ra­žde­vač­kih vo­đa na­ro­da, okol­na se­la Lo­ža­ne, Gra­bo­vac, Bre­ža­nik, Po­če­šće, Vra­go­vac i Mi­lo­va­nac od­re­de po jed­nog pred­stav­ni­ka vi­đe­ni­jih ku­ća (oko 20 lju­di) da šti­te Go­ra­žde­vac. Već su­tra­dan oni na­re­de da se svi ko­lo­ni­sti Cr­no­gor­ci i dru­gi ise­le, da je to na­red­ba iz Ti­ra­ne i da je rok dva da­na. Ko se po­sle tog ro­ka na­đe u se­lu bi­će spro­ve­den i ka­žnjen za­tvo­rom. Ne­ko­li­ko ih je isto­ga da­na oti­šlo za Peć. Su­tra­dan su re­dom za­šli po se­lu i spro­vo­di­li ko­ga su hte­li za Peć. Vra­ti­le su se age i be­go­vi, na či­jem je če­lu bio Se­fe­din beg Mah­mut­be­go­vić, biv­ši se­kre­tar u Kra­lje­vi­ni Ju­go­sla­vi­ji. Oku­pio je na­rod u se­lu i odr­žao go­vor u ko­me je is­ta­kao da su bog i si­la prav­de slo­mi­li nji­ho­ve ne­pri­ja­te­lje Sr­be. ’Vi Sr­bi ste se ogre­ši­li što ste ot­ka­za­li po­slu­šnost be­go­vi­ma. Ži­veo Hi­tler i du­če! Ži­ve­la ve­li­ka Al­ba­ni­ja na če­lu sa Mu­sta­fom Kru­jom! Sa­da će­te pla­ća­ti za 23 go­di­ne ne­po­slu­šno­sti, a ko ne bu­de po­slu­šan sti­ći će u lo­gor u Pri­šti­ni.’ Sli­čan go­vor je u na­stav­ku odr­žao i Da­var­di beg Mah­mut­be­go­vić. Be­go­vi su se ’na­sta­ni­li’ u go­stin­skim so­ba­ma po ot­me­ni­jim ku­ća­ma u se­lu i ba­ška­ri­li se. Do­ma­ći­ni Go­ra­ždev­ca su pri­nud­no pri­pre­ma­li je­lo i pi­će za njih či­tav me­sec da­na. Sva­ka ne­po­slu­šnost ka­žnja­va­na je ne­kom pa­lje­vi­nom se­na, po­moć­ne pro­sto­ri­je ili ku­će, pro­go­nom ili zlo­sta­vlja­njem.”

„U zi­mu jed­nog ja­nu­ar­skog da­na pred zo­ru 1942. go­di­ne, na pred­log cr­no­ru­ka­ca, ba­li­sti sa ka­pa­ban­da­ma i Ita­li­ja­ni­ma op­se­da­ju se­lo i sa­ku­plja­ju sve mu­škar­ce sta­ri­je od 10 go­di­na, tu­ku i mu­če ih, pre­tre­sa­ju se­lo zbog oruž­ja i ka­da ni­su us­pe­li da ute­ra­ju strah tu­čom i da nas po­ko­re, bi­ra­ju oko 30 lju­di i vo­de na stre­lja­nje. Ko­man­du­ju im da leg­nu, a on­da pre­ko njih is­pa­lju­ju plo­tu­ne da bi za­pla­ši­li osta­le. Že­ne se oku­pe i ku­ka­njem od­la­ze ka me­stu gde je na­vod­no stre­lja­na pret­hod­na gru­pa. Sa­če­ka­ju ih i kun­da­ci­ma i ba­ti­na­njem vra­te. Sa­ku­pe dru­gu gru­pu i po­što ni­su iz­nu­di­li oruž­je, opet ih vo­de na ’stre­lja­nje’. Po­sle ovo­ga sti­gla je na­red­ba da se na­rod oslo­bo­di pri­ti­sa­ka.”

„Ka­pi­tu­la­ci­jom Ita­li­je 1943. go­di­ne, Ne­mač­ka oku­pi­ra Al­ba­ni­ju i Ko­smet i pre­pu­šta ce­lu vlast Šip­ta­ri­ma. Na me­sto ita­li­jan­skih ka­ra­bi­ni­je­ra du­žnost pre­u­zi­ma al­ban­ska žan­dar­me­ri­ja. Po­či­nju da glo­be i pljač­ka­ju, pot­či­nja­va­ju i pri­ti­ska­ju srp­ski (i cr­no­gor­ski) ži­valj. Sve je vi­še ubi­sta­va. Ubi­ja­la je ban­da žan­dar­ma Ali Šo­ša iz Šo­ša na gra­ni­ci Al­ba­ni­je. Te iste je­se­ni opljač­ka­la je oko 100 ova­ca Da­ki­ća iz Go­ra­ždev­ca. Sme­nji­va­li su se šip­tar­ski žan­dar­mi i sve se vi­še upu­šta­li u zlo­de­la: uce­ne, na­me­ta­nja ot­ku­pa ži­vo­ta, na­pa­de že­na po ku­ća­ma, tra­že­nje ne­mo­gu­ćih uslo­va udob­no­sti i slič­no to­me.”

Ma­tri­ca na­ve­de­nog ve­kov­nog na­si­lja i zlo­či­na ne mo­že stvo­ri­ti du­go­roč­no odr­živ i pra­ve­dan mir na Ko­sme­tu. To ni­je ne­po­zna­to SAD i Za­pad­noj Evro­pi. Za­to se oče­ku­je da us­kra­te pre­ćut­nu po­dr­šku Al­ban­ci­ma ka ostva­re­nju jed­no­na­ci­o­nal­ne ve­li­ke Al­ba­ni­je i da svo­ju po­li­ti­ku pre­u­sme­re ka hu­ma­ni­za­ci­ji me­đu­na­ci­o­nal­nih od­no­sa i na Ko­sme­tu i na Bal­ka­nu.

Mi­o­drag Sr­bljak,

Kra­lje­vo