Stara nova politika

Da je kojim slučajem „Politika” učinila dostupnim čitaocima tekst „Internacionalizacijom protiv nacionalizacije”, objavljen na veb-stranici Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i u „Glasu islama”, zvaničnom glasilu Islamske zajednice, skoro da ne bi bilo potrebe za ovu reakciju. Ali pošto se Slobodan Antonić, predstavljen kao politički analitičar, u tekstu „Zukorlićev manevar” bavi samo fragmentima iz za njega spornog teksta, izazvao je potrebu za kratkim komentarom njegovih ocjena.

Akcenat je očito stavljen na optužbu poglavara Islamske zajednice muftije Muamera Zukorlića koji je, kako kaže, „u nadmetanju oko resursa u stanju da potegne tako rizično oružje kao što su politizacija i radikalizacija”. Ako bi se ignorisalo sve ono što se dešava islamu, Islamskoj zajednici i među muslimanima u Srbiji poslednjih stotinu godina, a posebno posljednje dvije decenije, a naročito poslednjih 14 mjeseci, Antonićeva zabrinutost bi imala osnove. Sama činjenica da su Bošnjaci u Sandžaku i Srbiji najraseljeniji narod na svijetu, jer ih je, prema posljednjem zvaničnom popisu, osam puta više u egzilu nego u domovini, jasno ilustruje kako su preživjeli 20. vijek. Donedavno zla koja su pritiskala muslimane, koja ni druge nisu mimoilazila, iako nepravedno raspoređena, lakše je bilo podnijeti. Tako je bilo sve dok državni aparat nije otvoreno krenuo preuzeti kontrolu nad Islamskom zajednicom u oktobru prošle godine. Tu neuspješnu akciju autor predstavlja kao „nadmetanje oko resursa”, drugim riječima, borbu unutar Islamske zajednice. Kako to neodoljivo podsjeća na ocjenu rata u Bosni kao građanskog, i to baš od onih izvan BiH, koji su na najkrvaviji način u njemu učestvovali. A svakodnevno smo u prilici na drugom kanalu RTS-a slušati ispovijesti Vojislava Šešelja, koji precizno ilustruje ulogu državnog aparata Srbije u tom ratu. Stvarnu ulogu režimske paravjerske tvorevine, na čelu sa Ademom Zilkićem, otkriva i sam autor nazivajući je drugom islamskom zajednicom, tvrdeći da je njeno postojanje velika sreća za Srbiju. Upravo iz epruvete onih koji su vjerovali da režimska tvorevina nasilno nametnuta muslimanima, predstavlja izvor sreće za Srbiju, nastala je ova duhovna nakaza.

Zakon predviđa postojanje jedne Islamske zajednice, kao i svih drugih tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica. Ali u pokušaju registracije Crnogorske pravoslavne crkve izričito je negativan stav, iako ona nije imala ambiciju da bude priznata kao tradicionalna, već kao nova crkva. U slučaju Zilkićeve tvorevine dobrodošlica je od strane režima, tako da nešto što nije postojalo preko noći postaje tradicionalno. I tako unedogled.

Tvrdnja autora da je teško reći da država sistematski ugrožava Bošnjake zato što dva pripadnika ove etničke zajednice sjede u vladi podsjeća na vremena iz devedesetih kada je srpski režim imao svoje dobre Albance, koji su sjedili u vladi i sa njima doveo Kosovo do sadašnjeg stanja. Istina, oba Bošnjaka nipošto se ne mogu staviti u isti koš, jer su se dijametralno različito ponašali po najznačajnijem pitanju za muslimane, a to je jedinstvo Islamske zajednice. Međutim, režimsku farsu sa dva ministra najbolje razumije sandžački narod koji ovaj fenomen naziva „inflacijom bošnjačkih ministara u srpskoj vladi”.

Nije jasno kako je autor uspio napraviti vezu između internacionalizacije vjerske slobode sa internacionalizacijom pitanja statusa Sandžaka. Da je vođstvo Islamske zajednice imalo namjeru ovu instituciju podrediti političkim projektima Sandžaka zadržalo bi svoju organizaciju u okviru ove regije i ne bi se upuštalo u objedinjavanje svih dijelova Islamske zajednice, uključujući Beograd, Vojvodinu i Preševsku dolinu. Nažalost, politička, a ni stručna javnost nisu prepoznale integristički značaj za Srbiju u objedinjavanju Islamske zajednice. S druge strane, nezadovoljstvo muslimana odnosom državnog aparata prema Islamskoj zajednici može negativno uticati na stabilnost Srbije, posebno u Sandžaku.

A što se tiče pominjanja bureta baruta i devedesetih, dnevni list „Politika” bi narednih nekoliko decenija trebalo da zaboravi ove sintagme baš zbog nečasne uloge ovih novina u raspaljivanju mržnje upravo tih devedesetih.

Portparol Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, Novi Pazar