Dno planete
Skoro smo već i zaboravili na pitanje dna i pitanje polova, ali pošto dugo već pratim prelete ptica, sa užasom sam sa balkona konstatovala da ptice više ne preleću Kosančićev venac iz pravca Ratnog ostrva, što im je bila ruta otkako je pratim. Sve ptice lete u strogom borbenom poretku, kao avioni na aeromitinzima, prvi napred ostali pod oštrim uglom od njega, ali pravac je, gledajući sa moje pozicije, Saborna crkva.
Sa užasom se pitam kuda to one idu, otkud ta promena? Uzimam kompas, i pošto sam pre mnogo godina u TV emisiji govorila kako treba spavati okrenut severu, što je uznemirilo mnoge građane, pa su počeli da premeravaju sever; dakle, znajući gde je sever u mojoj sobi, namestim kompas i konstatujem da igla pokazuje novi položaj, pomeren za oko metar. Ne mogu da ne verujem kompasu, jer to je vojni, precizan, savršen kompas (Keuffel&Esser Co, Made in USA).
Ako je to odstupanje u sobi tako veliko, koliko je onda van sobe? Da li će se onda i lososi mrestiti na istim mestima ili će i oni tražiti neke druge vodopade? Ne smem ni da pitam šta se sve menja, ali osećam da je Zemlja dostigla maksimalnu tačku bola: promene bole.
Uz pitanje pomeranja pola, došli smo i do odnedavno aktuelne teme - pitanja dna. Neke reči dobijaju novi smisao. Stigli smo do dna. Dno bi trebalo da znači neko potonuće, beznađe, dno bunara, koje je prošlog leta bilo ponovo u modi; svaki čas je neko u bunaru, poluživ, polumrtav, bunar je kao neki novi vrtlog. Ali dno nije uvek tako beznadežno. Dolaženje do dna na Severnom polu bilo je jedna druga vrsta dolaženja na dno nečega.
Da li je centar dna tamo gde je i bio? Da li se nulta tačka, u kojoj zamire gravitacija, ka njoj izmestila? Da li se, zbog sila koje su kontra sili magnetnog pola, zona pomerila, kao da je Zemlja štucnula (to bi bio dobar izraz), i da li su se tačke polova zamišljene Zemljine ose pomerile. I koliko? Postavljam pitanje, a možda ću dobiti odgovor. Jer negde dolazi do globalnog otopljavanja, ali negde mora doći i do hlađenja.
Da li su se polovi izmestili? Zemlja odavno stoji ukrivo, a ko nam garantuje da taj ugao ne može biti i malo veći? Nešto je planetu uzdrmalo, možda neki udar, možda smo nagomilali mnogo betona na jednom kraju planete u kratkom intervalu, jer pitanje ravnoteže je verovatno važno. Izgrađene su i svakog dana niču hiljade oblakodera na južnom Pacifiku (Hongkong, Malezija, Šangaj...), možda je nešto i preteglo. Jedna cigla, jedna zgrada od sto metara... Ako je utvrđeno da je ravnoteža poremećena, neko se dosetio da obeleži i novu poziciju polova i tako se neko i spustio na dno. Ako je planeta zakasnila ove godine jedan minut u svom stalnom kretanju, možda je taj minut mogao da izazove i njenu nepažnju i prosto je skljoka. Ako posmatramo čigru koja ima izvesnu brzinu, ali posle nekog vremena posustaje, pitam se kada i u odnosu na šta bi mogla da posustane planeta.
Pitanje dna je važno. Ratovi će se, izgleda, voditi za dno i koliko ko može da se spusti do dna. Možda ćemo se jednom boriti i za centralnu tačku u samoj planeti, za ono što još nije proradilo, što će tek da izađe, da se ohladi i da novu raznovrsnost.
Da li u ovom trenutku čovečanstvo napreduje zabadanjem zastavice, i to titanijumske, na nekom već osvojenom vrhu ili duboko na dnu?