Paradoks protiv „diktature"
EPA-EFE/ANDREJ CUKIC
“Dugo smo svi strahovali da li čujete i razumete naše zajedničke lekcije da nije najvažnije na studijama steći stručna znanja i veštine”, obratio se univerzitetski profesor studentima, obesmislivši svoj posao, koji očigledno ne voli.
Karakter se obrazuje do pete godine, kažu stručnjaci, vaspitanje se donosi iz kuće, njegov posao je da ih uči struci, a studenti bi trebalo da studiraju, što znači izučavaju, što znači uče na fakultetima, predmete zbog kojih su tu. Profesor verovatno želi da sebi pripiše deo zasluga za to što su studenti u blokadama. Između redova - on ih je tome naučio, ali ipak su to sami studenti odlučili, pa sada imaju njegovu dragocenu podršku.
“Konačna pobeda biće kada vratimo demokratiju, ponos i čast svima nama i Srbiji, jedan svet – jedna borba” uskliknuo je profesor u stilu Boba Marlija.
Zaboravio je da kaže i “jedna misao”. Da li među studentima vlada jednoumlje, odnosno unisono razmišljanje kako je sada popularno reći? Da li ste ih ovo naučili da svi kao jedan razmišljaju svojom glavom, što je naravno paradoks. Ima li mesta drugačijem mišljenju – nema? Ima li neko prava u ovoj zemlji da bude zadovoljan a da ga ne nazivate sendvičarem, da mu ne nudite “dve hiljade za gospođu” i ne nazivate ga Vučićevim botom i ostalim jednoumnim frazama. Treba li svi da dele generisanu fotografiju sa protesta uz prigodnu pesmicu čika Jove Zmaja? Šta je sa studentima koji žele da studiraju, ima li za njih demokratije? Hoćete li i njima vratiti demokratiju?
Svakog normalnog čoveka je pogodila tragedija u Novom Sadu i svaki normalan čovek želi da krivci budu kažnjeni. Nećete verovati, čak i oni ljudi koji su glasali za aktuelnu vlast. Da li se gadite tih ljudi? Hoće li se njihov glas važiti ili za njih nema demokratije?
Jedan srpski režiser kaže “konačno smo se prebrojali”. I? Hoćemo li se sada podeliti na partizane i četnike? Da li je u toku boljševička revolucija i hoćemo li se opet stideti što smo Srbi?
Šta će studenti dobiti osim kratkotrajnog osećaja bitnosti i kakve su žrtve spremni da podnesu? Da li će im neka nova vlast pokloniti ocene i diplome i platiti školarine i stanarine? Da li će istorija imati mesta za sve one koji se sada zaleću da u nju uđu? Studenti devedesetih su, da vas podsetim, bili gladni i bosi i nisu imali šta da izgube. Ko može da poveruje da nam je danas gore nego ikad? Ili je glup ili je rastao u buretu pa nije bio u stanju da primi niti jednu informaciju koja se tiče naše bliske prošlosti.
Zašto se umanjuje broj ljudi koji je učestvovao u petooktobarskim protestima, a uvećava broj onih koji su bili na Slaviji?
Istina je da su nastavnici i profesori poniženi. Poniženi su od strane razmažene dece, koja zaštićena raznim konvencijama i pravima brišu patos njima, uz pomoć svojih roditelja, odavno su izgubili svaki autoritet, pa tek onda platama. Da li je mala plata kriva što deca izmiču stolicu svojim nastavnicima, šamaraju ih, pljuju iz čiste obesti i zbog raznih tiktok izazova? Zašto su nam fakulteti leglo autošovinizma? Dokle će nam potomci komunističkih zlikovaca nametati šta je ispravno a šta ne? Hoće li đački i studentski parlamenti dati kandidate za predsednika i mandatara, pošto se tvrdi da protesti nemaju političku dimenziju i nemaju veze sa opozicionim snagama? Ili ćemo na izbore?
Jedan političar, multiinstrumentalista koji svira doboš, vuvuzelu i pištaljku kaže da “ko želi izbore taj je protivnik smene ovog režima”. Pa kako planira da smeni vlast? Nije li posao opozicije da traži izbore i da teži da na njima postigne što bolji rezultat? Zar se režim smenjuje na ulici, sa studentima koji žele “da vrate demokratiju”? Još jedan paradoks.
Diglo se i kuso i repato da zapljune, da podeli sliku i stih, snimaju se prigodne, populističke pesme. Oduševljeno i u zanosu, svi kao jedan, misleći isto kao onaj drugi, poput ljudi bez smisla za humor koji se smeju kad vide da se drugi smeju, ponavljaju se floskule o sendviču, fontani, spomeniku Stefanu Nemanji, kružnom toku, Beogradu na vodi. Svima se sviđa isto i svima smeta isto, a svako misli svojom glavom…