Mile mehaničar šampion humanosti

U Frankfurtu je krajem jula 1991. godine osnovan jedan provizorni dobrotvorni odbor, prvobitno artikulisan kao „Krajina hilfe".  Nešto kasnije, kada su se događaji u Jugoslaviji usložili,  registrovan kod frankfurtskih vlasti kao Srpski humanitarni fond. Zamišljen je kao privremena organizacija sa ciljem da koliko-toliko umanji posledice stradanja izbeglog stanovništva iz ratnim sukobima zahvaćenim krajevima. 

Niko od tadašnjih aktera ovog poduhvata nije mogao ni zamisliti kako će se odvijati događaji u našoj nesrećnoj zemlji a ponajmanje da će se ona raspasti u krvi.

Fond je za deset godina aktivnog rada okupio 571 člana,  2.260 saradnika i poprimio konture najuspješnije humanitarne organizacije onoga vakta u čitavoj dijaspori. To potvrđuju velika priznanja i više od dve stotine zahvalnica za 840 humanitarne pošiljke na 180 različitih destinacija. Pomoć je dopremana organizacijama Crvenog krsta, zdravstvenim, izbjegličkim, dječijim, gerontološkim i drugim ustanovama...

Fond je prikupio četiri miliona nemačkih maraka, stipendirao 400 ratne siročadi, nabavio više od 30 sanitetskih vozila, otpremio dijelove za proteze za preko 100 ratnih invalida, i više hiljada porodičnih paketa...

Od Komiteta za sankcije Savjeta bezbjednosti UN dobio je 320 dozvola za transport humanitarnih dobara.

Među najaktivnijima u ovoj dobrotvornoj zajednici istakao se Mile Stefanović, svima poznat kao Mile mehaničar, zemljak Milića od Mačve.

Uživajući veliki ugled u firmi u kojoj je, kao vrstan majstor  radio dobio je na korištenje ogroman skladišni prostor površine 250 kvadrata za sabiranje humanitarnih dobara. On  je plaćao kiriju iz svog džepa, a kod utovara i istovara koristio tehnička pomagala njemačke firme sa čijim je vlasnikom bio kućni prijatelj. Ovo je bila dragocijena pomoć jer je nakon ukidanja sankcija Fond sakupljao i građevinski materijal, vrata, prozore, čak i željeznu armaturu, a utovar takvih tereta bez dizalice nije moguć.

Pomagao je oko održavanja čestih priredbi na razne načine, posebno organizujući i smještaj gostiju kod svojih prijatelja, što je umanjivalo troškove.

Bog zna koliko je života spašeno vozilima hitne pomoći koje je on nabavio, remontovao i otpremio. Svakako, Mile nije zaboravio ni svoj Šabac gdje ga zahvalni ljudi poštuju i po dobru pominju.

Mile je i donator sa visokim novčanim prilozima. Iako se ne može pohvaliti nekim stabilnim zdravljem, nije zazirao od bilo kakvog rada u Fondu.

Pažljivim Nijemcima ne promiču ovako vrijedni ljudi. Zahvaljujući Miletu i njegovim vezama dva puta je jedna njemačka humanitarna organizacija dopremala pomoć Crvenom krstu Srbije. Pridobio je za Fond i Nijemce koji su bili prosto dragocjeni u logistici i tumačenju pravnih uredbi.

Mile je godinama obavljao razne dužnosti u upravi Fonda, a bio je i njegov poslednji predsjednik.

Pored Fonda njegove usluge su koristile i druge zajednice kao Srpski kulturni forum, Srpski kulturni centar Ofenbah, te naši klubovi iz Novog Izenburga i Langena. Oni su nabavili pedesetak raznih vozila koje je Mile generalno opravljao, obezbjeđivao rezervne dijelove da bi napunjeni lijekovima bivali otpremljeni u našu zemlju. On je iz sopstvenih sredstava nabavio i otpremio 11 raznih vozila; četiri za Šabac, jedno za manastir Ravanicu a ostala  u druge postradale regije.

Radi ilustracije o kakvom se majstoru radi, pomenuću i primer kako je uštedeo našoj ambasadi u Bonu 10.000 maraka opravljajući jedno havarisano vozilo.

Bilo bi nepravedno u ovoj priči ne pomenuti njegovu suprugu Slobodanku, sina Ivana i sestru Dobrilu koji su svako od njih na svoj način pomagali u radu Fonda.

Mile je danas u penziji pa se klati između Mačve i Milhajma gdje mu žive sinovi koji uspješno vode sopstvene firme.

U njegovoj bašti se mogu sresti naši najpoznatiji ljekari kako, uz roštilj ćaskaju i evociraju uspomene na minula burna vremena dok im vozila danas, umjesto Mileta održava njegov sin Ivan.

Rijetko čestita porodica u vremenu dominacije izmicaroša i sebičnih  egoista.

Mićo Kojić, Frankfurt