Iskušenja naših dana
Душица Милановић, „Никад не пиши Стихови за понети”, ННК и Књижевно друштво Свети Сава
Novom pesničkom knjigom (a ne zbirkom) Nikad ne piši Stihovi za poneti Dušica Milanović nam daruje jedan virtuelni, naročit lirski spev refleksivno doživljajnog tipa o strahotnim iskušenjima naših dana.
Lucidnost i senzibilnost u ovoj pesmarici u svakom času ruku podruku praćene kristalno jasnom svešću o svakom najavljenom motivu, o načinu njegove percepcije i potencijalu njegove semantičke nosivosti sa, takoreći, urođenom lakoćom i spontanošću, bez trunke usiljenosti u ispovednom, odnosno dijaloškom prosedeu. Lucidnost i senzibilnost praćene retkom invencijom i transparentnim dubljim uvidom, ali i ništa manjom ranjivošću pesničkog Ja pred svime što mu oči vide i pred čime mu duša zatreperi.
Kao i ceo pesnički opus Dušice Milanović, i njen lirski spev Stihovi za poneti ima dvojaku faktografsku podlogu: onu individualne i onu kolektivno-globalne prirode. Njegovu individualnu faktografsku okosnicu čini zaljubljenost lirskog glasa i svakodnevica partnerskih odnosa umnogome fatalne emotivne veze, dok u faktografske sadržaje kolektivnog, odnosno globalnog reda idu goruće informacije naših dana o planetarnim erupcijama ratnih zala, transhumanističkim tehnološkim izumima i pratećem ideološkom bezumlju, što svakog jutra gratis doručkujemo. Otud i njeno pesničko stvaranje bezmalo u celini predstavlja svojevrsno oličenje jednog poetskog fikšn-fakšn poduhvata, a njena knjiga Stihovi za poneti njegovu kulminativnu fazu.
Ono što pribavlja poseban aspekt univerzalnosti vodećem glasu Stihova za poneti jeste naročito poljuljano i neuhvatljivo osećanje duhovnog identiteta i emotivnog statusa misleće i senzibilne žene u savremenom, posebno našem ovdašnjem svetu: „Voljena žena, / snovima zanesena, / devojčica zaboravljena, / žena vremenom pregažena, / ili / prestravljeno biće / u nultoj sadašnjici”.
Iz ove životne pozicije pesnički glas Dušice Milanović, alijas njene lirske junakinje, kreće se u dva pravca. Na jednom, on se najpre suočava sa razočaravajućim iskustvom muške ravnodušnosti, a potom i sa pogubnim osećanjem bezdušnosti današnjeg sveta. Na drugom pravcu duhovnog traganja taj glas je upućen ka poslednjoj tajni sopstvenog postojanja, ka smrti i onostranom udesu na tragu iskonskog mitskoreligioznog govora: „A ja? / Šta će biti sa mnom? / ... / Hoću li se prometnuti / u svetlost? / Ili u froncle, / u bezbroj lutajućih čestica / od susreta sa atomskom bombom. / Ili u Ništa / ili / ni u šta što je Nešto.” Više je varijacija naznačenog interesovanja razasuto, tačnije, razmešteno na stranicama ovog mnogoznačnog, stvarnosno nadahnutog lirskog speva.
Tematsko-značenjsko jezgro nove pesničke knjige Dušice Milanović predstavlja bogat mozaik motiva, odnosno skorijih fenomena naučne, tehnološke, ideološke, moralne i umetničke provenijencije koji se, u svojoj potvrđenoj transformaciji, podvode pod kategoriju nove normalnosti – pod sveže lansiranu sintagmu zavodljivog intelektualnog žargona. Pesnikinja se oglašava iz samog središta izopačene sadašnjice taksativno nižući, u prepletu sa peripetijama intimne emotivne drame, celu seriju znamenja evidentno predapokaliptičnog stanja. Moralna i intelektualna korupcija u naučnom i umetničkom svetu, ideologija agresivnog dženderizma u novoelitnim društvenim slojevima, planetarna autodestruktivna militarizacija s pratećim kaljugama blata i krvi, robotizacija proizvodnje i digitalizacija poslovanja, rečju – transhumanistička intencija veštačke inteligencije i irealna suština virtuelnog sveta ukazuju se s gordim bolom i toplom svežinom ljudskog daha sa svake stranice ove knjige.
A samo to je više nego dovoljno da njena pojava postane, i ostane, lep i značajan praznik u savremenom srpskom pesništvu. Istinski praznik u našem današnjem pesništvu.