Kako postati ministar
(Pixabay)
Razgovarao sam skoro puna tri sata s Mirkom Čanadanovićem na temu moje najnovije knjige „Na plećima jučerašnjeg sveta”. Za mlađi svet da kažem da je on nekada bio prvi čovek partije Vojvodine i član partijskog vrha Srbije i one velike Jugoslavije. Interesantna ličnost, puna iskustva i širokog enciklopedijskog znanja. Privilegija je s njim se družiti i slušati ga. Preskočiću sve njegove laskave ocene o mojoj knjizi, s tim da ću reći da se on za razgovor ozbiljno pripremio, pa je tako beleške o pročitanom zapisivao na papirićima. U mnogim delovima knjige prepoznavao je sebe. Inače, moja knjiga ima dva dela, jedan je autobiografski, drugi o društvenim procesima.
Krenimo redom. Autobiografski deo podsetio ga je na njegov treći razred osnovne škole. Dolazi kući iz škole i roditeljima saopštava da je za domaći dobio zadatak da napiše šta bi želeo da bude kada poraste. U kući se, pored roditelja (otac obućar, majka domaćica), zatekao komšija, paor. Mirko saopšti zadatak. Do tada je znao za onu sintagmu, ako hoćeš da pobegneš od motike moraš da učiš. Pita ga otac: „Šta bi ti želeo da budeš kad porasteš?” Mirko odgovara: „Učitelj.” Prisutni komšija paor reći će: „Bolje ministar.”
„Šta je to?”, pita Mirko. To je onaj što sedi i ne radi ništa, nosi čistu ispeglanu košulju, svaki dan se brije, viksa uvek svoje cipele, žuri na vreme da stigne u kancelariju... A ako dobro učiš možeš da postaneš i predsednik vlade.
„Šta taj radi?”, zapitkuje Mirko dalje. E, taj pre podne nosi jednu košulju, posle podne drugu, ima šešir posebno za leto, posebno za zimu, uz sve to žandar mu otvara i zatvara vrata od limuzine. Ako ideš još dalje, možeš da postaneš i kralj, on je takođe smenjiv.
„Šta on radi?”, Mirko ne prestaje sa pitanjem. On se po ceo dan svlači i oblači, presvlači, čeka veče i bal.
Suštinski, bežalo se od motike i motikanja pa i ovim vrstama priča. Usađivane one u male dečije glave već na samom početku školovanja. Stvarnost je sama po sebi bila dovoljno edukativno uočljiva, surova u fizičkom naprezanju, doba kada se kukuruz krunio ručno, iz ruku, palcem ruke odvajalo zrno od zrna.
Kad smo prešli na drugi deo knjige, društvene procese, tu je Mirko takođe prepoznavao sebe. Dotakli smo najpre unutrašnje, a onda svetske teme i dileme. Iz unutrašnje politike podsetio me na čuveno „Pismo druga Tita i Izvršnog biroa” iz 1971, kad su svi pravili programe za njegovo sprovođenje u svojim sredinama. Pa čak, recimo, i srpska književna zajednica. Nije se insistiralo na sprovođenju Ustava, zakona, pravila. Institucije stavljene van snage, Pismo je bilo najvažnije. Podsećali na to neko vreme posle Tita, samo što nema „Pisma”, ali ima nešto treće. Kontinuitet traje.
Prešli smo i na jednu od svetskih scena kad me je podsetio na Fridriha Engelsa, koji je jedno vreme bio dopisnik jedne od svetskih novinskih agencija iz Beča i njegovo pismo Karlu Marksu (19. vek). U njemu piše: „Ne treba da gubimo vreme na balkanske narode, oni između sebe ili ratuju ili u miru kradu jedni drugima koze.” Ima li i ovde neke sličnosti s vremenima posle Karla Marksa? Građansko-religijski rat u Jugoslaviji devedesetih godina prošlog veka. Podele i deljenja kao da su nam sudbina. Počev od Stefana Nemanje i pojave bogumila, te pojava poturica, pa obrenovićevaca i karađorđevićevaca, potom partizana i četnika, komunista i „reakcionara”, centralista rankovićevaca i federalista kardeljevaca, tzv. liberala i dogmatika, nacionalista i globalista, patriota i „izdajnika” (stranih plaćenika). Ima li šanse da budemo drugačiji, da prevaziđemo sami sebe ili je Engels i dalje u pravu? Izgleda da nam je karakter sudbina, a onda i ratovi, doduše, srećom ili za sada, samo oni niskog intenziteta.
Iako se s prvim susedima u mnogo čemu razlikujemo, u jednom smo slični. „Politika” od 21. septembra 2024. godine prenela je deo predavanja Aristotela Kalisa u kojem on citira španskog politikologa Hosea Linca, koji je identifikovao početak ideologije Benita Musolinija: „Ko bi mogao da odoli nekome ko dođe i kaže nešto tako jednostavno, poput toga da volimo svoju naciju iznad sveta?” E, to „iznad svega” brine, tako je sve počelo devedesetih godina prošlog veka na svim prostorima bivše nam zajedničke države SFRJ, a da to mnogi nisu na vreme uočili, u početku je bilo banalno, benigno, pa preraslo u maligno. Pogledajte danas Flamance i Valonce u Belgiji – razlike velike, a žive zajedno. Ili u Holandiji protestante i katolike – razdvajaju ih istorija, krvavi međusobni ratovi, a žive zajedno. Mi nismo mogli i možda je za to Engels donekle bio i u pravu.
Publicista, bivši član savezne vlade u SFRJ
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista