Biram kome ću i šta reći

04. 01. 2025. 20:35

(Фото: Небојша Бабић)

Želim vam, želim nam svima, novu Srbiju u kojoj ćemo živeti: bez nepravde, represije i ugnjetavanja, gubitka i nemaštine, stradanja ljudi, slobode kriminala, neslobode za poštene građane, krađe i korupcije. Želim nam svima novo doba...

Ovo je, pored ostalog, čitaocima „Politike” poželela dramska umetnica Anđelika Simić koja je iza sebe ostavila godinu zgusnutu scenskim obavezama, a sudeći po najavam i u 2025. čekaju je zanimljivi glumački izazovi. I pored toga što je poklonike umetnosti iznenadila originalnim dramskim kreacijama, naša sagovornica ne voli medijski da se eksponira, već sa svojim ulogama, kako kaže, osvetljava svoje ogledalo stvarnosti: Irina Nikolić, Radica, Gorica Marčetić, Dona Elvira, Karmensita, Hana, Sibila Hul, Otilija...

Anđelika Simić rođena je u Velikim Crljenima, nadomak Lazarevca. Imala je divno detinjstvo, često boraveći u Brveniku pored Raške i srednjovekovne crkve Pavlica na obližnjem brdu što joj je dalo snagu da traje. Diplomirala je glumu na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, u klasi profesora Bore Draškovića, a svoju scensku magiju deli sa kolegama u matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali i na drugim scenama gde je uvek rado viđena.

Proteklu jesen, a i prve zimske dane proveli ste uz rukopise Dušana Kovačevića najpre u Zvezdara teatru, a zatim i u matičnom JDP-u. Kovačevićeva poetika vam, reklo bi se, leži budući da je lik Nane u komadu „Udovici živog čoveka” namenio vama. Kako ste doživeli tu, retku, privilegiju?

Dušan Kovačević ide u susret glumcu. On piše tako kao da je sve već odigrano. Svaki glumac treba da ga sledi i usvoji kao da je baš taj komad za njega pisan, njemu namenjen. To je formula za kreiranje njegovih likova. I ne sme se upasti u zamku i pomisliti da tu nešto treba da se „doigra”. Sve je već napisano, sve je u centru. Iz tog centra je sva glumačka moć stvaranja njegovih likova.

Po čemu je karakteristična Tetka Slavka u delu „Sveti Georgije ubiva aždahu” sa kojom ste se upravo predstavili publici JDP-a? Ko je vaša Tetka Slavka koju je svojevremeno tumačila Mira Banjac?

Udovica oficira. Stroga, autoritativna, jaka, dominantna gospođa iz bogate građanske valjevske porodice. Obrazovana, školovana u inostranstvu. Pored opšteg obrazovanja ovladala je i učenjem veština: klavir, lepo ponašanje, ručni rad. Pedantna i vredna, drži kuću i imanje „pod konac”. Kod nje se zna red. Odana je supruga i još odanija udovica svom pokojnom suprugu Mihajlu. Razume se u život, a još više u ratove. Katarina joj je sve… Ovo je moja Slavka. Ima još toga, ali ostavićemo nešto i publici da prepozna.

Koje nedoumice muče Kovačevićeve junakinje? Koju radost glume, zapitanosti su vam donele?

Lepo je, a i zahtevno biti žena u Kovačevićevim komadima. Priče njegovih junakinja nisu lake, a ni njima samima nije lako u muškom svetu. Međutim, one nisu mučenice, niti napaćene žene, već heroine koje su samo izabrale teži put. U „Udovici živog čoveka”, komadu za koji se može reći da je „ženski komad”, sve žene su žene sa velikim prvim slovom te reči. To nisu žene koje su samo za kuću, za avliju, za rađanje, crnčenje, plakanje i čekanje, one istupaju iz svih životnih teškoća, materijalnih ograničenja, nevernih i prevrtljivih muškaraca (koji su njihovi izbori) i jednostavno idu dalje, uzdignute glave. Kao njihove pretkinje. Tetka Slavka i Katarina prekinule su genetski niz napaćenih žena skrajnute od društva i preokrenule situaciju. Na genetskom nivou zaustavile su taj kod. Imala sam dobru priliku da zaredom, jedan za drugim, radim dva Kovačevićeva komada najnoviji „Udovicu..” i klasik „Sveti Georgije ubiva aždahu”. Moja Nana je došla kao priprema za moju Tetka Slavku. Dve potpuno različite junakinje, po svemu različite, sreću se sa mnom u trenutku kada ja, u svom životu snažnije, kao nikad pre, jasno i glasno stavljam NE ispred svakog ko prekorači granicu dobrog ukusa, elementarne pristojnosti, slušljivosti, uljudnosti, granicu podnošljivog, dopustivog, izdrživog, saradljivog, granicu kućnog odgoja, poštenja, bontona, fer-pleja, džentlmenskog ponašanja, tolerancije, kolegijalnog i profesionalnog odnosa, ko ugrozi etiku života i rada. Njih dve u tome su mi pomogle i obema im hvala.

Televizijka publika vas je pomno pratila kroz lik Ljiljane Buhe, u seriji „Sablja”.

Kad govorim o „Sablji” počela bih najpre od dva imena – Gorana Stankovića i Vladimira Tagića. Jedinstveni umetnici, veliki autori i znalci, blago naše kinematografske i televizijske umetnosti. Kao autori i reditelji, tvorci serije najzaslužniji su za to da se „Sablja” računa kao važna i značajna serija sa visokim dometom kvaliteta u svim segmentima. Svi ostali saradnici pružili su maksimalnu posvećenost i trud da se ostvari ovo dostojanstveno delo. Posle prvog vikenda prikazivanja, „Sablja” je već proglašena za najbolju i najvažniju regionalnu seriju, mesecima pre svog emitovanja nagrađena je na najprestižnijem festivalu u Kanu nagradom za najbolju glumačku interpretaciju celog ansambla, kasnije nagradom i u Češkoj. Serija je, takođe pre emitovanja, dobila velikog svetskog distributera u nemačkoj producentskoj distributerskoj kući „Beta” i prodata je na 15 teritorija, u Nemačkoj, Francuskoj, Španiji, Portugalu, Australiji, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Severnoj Makedoniji, Crnoj Gori, Rumuniji i Bugarskoj. Od prve epizode bila je u vrhu gledanosti i najgledanija televizijska serija. To je za sada.

Kako ste vi doživeli seriju? Kako pamtite tu 2003. godinu?

Od prvog trenutka pročitanog scenarija imala sam živ osećaj tog perioda kao da je bilo juče. Posle bioskopske premijere prve dve epizode: pritisak u grudima i disanje na kratkom dahu, bolno saznanje da je sve isto, ili još gore nego pre 21 godinu. Da je najveća tragedija srpskog društva u novijoj istoriji bila uzalud. Kraj serije – nokdaun. Ali, ima ustajanja! To nam poručuje kraj serije. Možda danas nismo dorasli „Sablji”, kao što onda nismo bili dorasli idejama Zorana Đinđića, ali ima svetla za ovaj narod. Srbija će preživeti. Verujem u to. A u nekom daljem, budućem vremenu serija „Sablja” će sigurno nastaviti da ima veliki kulturološki, umetnički i društveni uticaj i „zato joj je već sada osigurano mesto u svim antologijama himalajskih televizijskih visina” (citat iz jedne kritike o „Sablji”).

Kako ste izučavali biografiju Ljiljane Buhe? Od čega ste krenuli u građenju ove zahtevne junakinje?

Imala sam precizan dogovor sa Vladom i Goranom kako želimo da je pravimo. Nismo se vodili namerom da pošto-poto dosegnemo fizičku sličnost. Bilo mi je važno da postignem dve stvari: da se jasno vidi iz kog sveta ona dolazi i stanje te žene nakon deset meseci zatočeništva, pretnji, ucena i prisile od strane zemunskog klana. Proučavala sam je kroz pisani materijal, članke i fotografije na koje sam nailazila. One su mi dosta pomogle. Po izrazima lica na tim fotografijama „hvatala” sam njen karakter i dobijala uvid o kakvoj se ženi radi. Doslovno sam piljila u slike te žene i tako uspevala da prodrem u srž njenog bića.

Ne bi valjalo da ne pomenemo i Jelicu u popularnoj seriji „Južni vetar”. Kako vam je pošlo za rukom da „okrenete leđa” Marašu koga tumači Miloš Biković?

Obožavam tu ulogu. Nema ništa lepše nego kad se u jednoj tako „muškoj” seriji nađe dobro napisan markantan ženski lik. Jelica mi stoji na polici mojih najomiljenijih likova!

Uspeli ste, reklo bi se, tokom izuteno brižljivo građene karijere da sačuvate svoju privatnost? Kako vam to polazi za rukom?

Jednostavno – izborom. Biram kome ću i šta reći. I to je zakon.